08.02.2008. Servisne informacije .... i malo tuzlarija
Petak je hladan, ne pada ništa što ne znači da neće, moglo bi malo i kiše biti, a juče se baš ispadala.
Upravo je završena press konferencija u povodu predstavljanja Udruženja dramskih umjetnika i tehničkog osoblja «Art teatar» Tuzla, kao i predstave «Kad bude biće» o kojoj čemo poslije više pisati a sada samo reći da se radi o tragikomediji koja oslikava našu surovu realnost.
Predstave u kojoj glumci uzimaju uloge običnih ljudi govoreći o njihovoj svakodnevnici su najpopularnije predstave kod nas. Redovno pune pozorišne dvorane i kod publike izazivaju salve smijeha jer se ljudi poistovjećuju sa glavnim likovima. Humor na vlastiti račun je nešto tipično za nas, i bolje je da se sami sebi smijemo nego da nam se drugi podrugljivo smiju.
Kao što ste mogli pročitati onaj maloljetni ubica se ne osjeća nimalo krivim. Inače, svaki slučaj, po surovosti sve gori od goreg, od razbojništava, silovanja, do ubistava, izaziva pažnju javnosti i svi su kao u čekanju šta će biti. Ima nešto u ljudima pa misle da će neko da se kaje, nada da se čuje da je do ubistva došlo nesretnim slučajem, ali kakvi, to se gotovo nikada ne dešava. Hladnokrvno ubiju nekoga i ne vide da su uradili išta loše, čak traže svoja prava i za koju godinu izađu na slobodu. Ima i onaj momak svoja prava, i na advokate i na sve, a drugom mladiću je život oduzeo, njega danas sahranjuju. O njemu ćemo još malo svi pisati, roditelje tu i tamo spomenuti, a njima valja dalje kroz život bez djeteta.
Strašno je to šta se radi, i šta se dozvoljava i toleriše. Nevjerovatno je da se ubica, ne zanima me kojih je godina, nema gdje zatvoriti i da još priča da mu ne može niko ništa. Pa takve stvari će izazvati revolt kod rodbine koja če mu presuditi sama, ubica će od poštenih ljudi ubice napraviti zbog bespomoćnosti države.
O slučaju bebe koja je umrla nakon što ju je, evo sad kažu, otac premalatio, da ne pišem. To isto dijete je još jednom bilo u bolnici, i tada je bilo pretučeno, i niko ništa, imamo zakone koji štite kriminalce. Svijet se boji djetetu mobitel kupiti, nešto bolje od garderobe, ne daju djevojčicama nakit da nose da nekom kriminalcu ne upadnu u oči. Stalno pričamo kako kod nas djeca smiju ulicama hodati, nije to kao u Americi, pa evo nam najgoreg zapada i bezakonja na ulicama, i niko se ne buni nego se sakrivamo po kućama i nastojimo gledati svoja posla.
Petak, ozbiljna mi priča, ne može se bar nešto ne reći kad se ovdje živi i posmatra ono od čega i na TV ekranu okrećemo glavu.
Sinoć je u Mejdanu i ispred bila gužva koja odlično ilustruje šta naš narod voli i čeka, koje vrste događaja.
Romantićna pjesma od Crvene Jabuke .... pa kaže ... i kad nisi tu kraj mene, da znas da me boliš, i noćas ja ću da te čuvam dok spavaš, i ljubim tamo gdje najviše voliš dok sanjas .....
