17.02.2008. Servisne informacije ... i malo tuzlarija iz dana u dan
U Tuzli je trenutno sunčano ali je jako hladno, jutros je bilo minus sedam stepeni.
"Slikaj mene", kaže ovaj čovjek ispred BKC-a
Kakva li će biti ova nedjelja, valjda neće kao iz pjesme od U2 - Bloody Sunday, nema ovdje nikad mira izgleda, uvijek te nešto sekira. Ljudi su naši žilavi, često dobre japije, ali zato nas stalno nešto, što bi narod rekao, handri i život nam skraćuje.
Uz uznemirujuće vijesti o politici juče sam čula i da je mladić, evo imamo i na vijestima, Nedim Zulić poginuo. Nisam ga poznavala ali znam ljude koji jesu, pa ne može na mene ne uticati njegova tragična sudbina. Baš zbog te nepredvidivosti života, neizvjesnosti, za očekivati je da se ne trošmo toliko na male, nepotrebne stvari, ali iako to svi znaju svi žive kako žive jer teško je čovjeku mijenjati navike i životne principe. Razmišljamo o životu i besmislenosti sitnih sukoba tek kada neko nestane kao ovaj mladić, a onda opet sve po starom.
Meni drage knjige popularne psihologije, koje je pisao Dale Carnegie, pune su savjeta kako naučiti živjeti. Sve sam ja to nekoliko puta pročitala, a tek kada me je lično nešto udarilo po glavi počela sam da primjenjujem. Čovjek je takav, uvijek misli neće njemu, malo šta uči na tuđim greškama, kao i dijete. Možete mu bezbroj puta reći da pazi na vrelu džezvu kafe, ono ide na nju i pruža rukice dok se jednom ne opeće, a onda ne smije ni blizu stola.
U jednoj od tih knjiga piše da su sitnice, nepotrebne brige, razornije za čovjeka nego neki veliki problemi. Sitnice koje nas izjedaju su jako opasne, one uništavaju tiho. Čak kažu, ako dok jedete mislite na neku osobu koja vam nije draga, vodite s njom zamišljene dijaloge ili se svađate, ta se hrana neće primati na pravi način.
Kao ilustraciju prenosim vam priču Hartyja Fosdicka, koju ste možda i pročitali, ali ne smeta, može se i više puta, od viška glava ne boli. Pa kaže ovako:
«Na jednom obronku Long´s Peaka u Coloradu leži oboreno truplo divovskog stabla. Stablo je živjelo punih četiri stotine godina. Bio je tek sadnica u doba kada je Kolumbo doplovio u San Salvador, a stasalo u mlado drvo kada su Englezi doselili u Plymouth.
U svom dugom životnom vijeku stablo je odoljevalo burama i olujama, gromovima, mrazu i sniježnim lavinama. Šta ga je uništilo? Roj skakavaca! Dubeći mu koru, napasnici su polako ali sigurno sisali sokove starog drveta. Tako je šumski div pao pobijeđen sićušnim stvorenjima koje svako dijete može satrti između palca i kažiprsta!
Nismo li mi, ljudi nalik na šumskog diva. Zar i mi ne odolijevamo olujama života, a izjedamo dušu sitnim brigama – beznačajnim mušicama, koje bismo mogli zdrobiti između dva prsta?»
Eto to je ta pričica pa se nadam da ćemo nekada svi primjenit koju od takvih životnih filozofija.
Utoplite se danas, ugodan vam dan.
Šporke riči (Prljave riječi)... more tuge, suza sto od nas ostalo, a ne triba mi to ... pjeva Petar Grašo
