16.02.2008. Servisne informacije ... i malo tuzlarija iz dan u dan
Evo sunce sija, a snijeg više ne pada. Jeste, juče je padao i sipao po ovoj našoj Tuzli i kako je krenuo mislila sam, do sutra smo zatrpani, ali evo ništa ne bi. Ipak, spomena je vrijedno kada kod nas pada snijeg, čudo svjetsko.
Ništa meni ovo sunce ne može pomoći, neraspoložena sam, i to zbog telefonskih računa. Pa kad me srce ne srefi, sva sreća sjela sam, uzela vodu i kocku šećera prije otvaranja koverte. Prvo sam je pipkala, virila kroz ono prozorče, i sve odlagala da spustim pogled tamo gdje je ona famozna brojka. Očekivala sam puno ali to što vidjeh previše je i za mene. Uz taj, što kažu kućni iliti fiksni (fiksni a kod mene se nikad ne može naći kad treba), kad dodam internet i račune za mobitele, pa stvarno se osjećam kao idiot koji radi samo za telefone. Žali Bože para.
Sin u pubertetu, bez telefona ni u WC ne ide. Moram ja uvesti sankcije, tražila sam i listing ali propade mi držanje bukvica kada sam vidjela da mu ja ne mogu biti primjer. Mati je ponos Telekoma, od mene mogu bar još malo svoje platice povećati. Od ponedjeljka okrećem novi list, ima da budem karakter i da imitiram jednu svoju prijateljicu pričalicu koja redovno kad mene nazove ima neki problem, ili joj je neko pozvonio, ili je iskipilo mlijeko (a laže, ko sad kuha mlijeko), ili se kao slučajno prekine veza pa onda ja nazovem da vidim šta je, i to i bi. Onda na svoj račun slušam i slušam o njenoj svekrvi, i kuhanju ručka, i ostalim bla bla dosadnim pričama koje slušamo jer smo fini iz moranja, a ne što smo takvi. Da hoće ovo pročitati pa da se posvađamo i onda me neće zvati bar dva dana HAHA.
Juče sam bila na prvom vjenčanju u novoj sali. Eto nema više onog kauča boje cigle, ili tako nešto, na kojima su se vjenčavale generacije i generacije Tuzlaka pa eto i ja, kud svi tu i ja. Lijepa je nova sala, baš onako sve novo, parket je prekrasan. Prvi par pa u farmerkama, osim kumova nije nikoga bilo. Neko to voli i tako, a nekome opet to puno znači pa potroši silu para da taj dan zapamti ako ni počemu drugom ono po računima. Jedino one stolice bijele, odmah su svi rekli da će se prljati, jer tako se to kaže «nemoj bijelo prlja se». Kao da se crno ne prlja, samo što se istina manje vidi dok ne stavimo u mašinu a voda izlazi kao da smo ulicu brisali. To je voda tuzlanskih zavjesa koje kad se operu odjednom nekako vazdušaste postanu, razrahate se jadne od smoga lijepe naše Tuzle u kojoj se vala svašta može vidjeti.
Neki dan baš na Pazaru, gledam kontejner, u njemu neka starica, sva jadna, traži nešto, pored nje leže psi lutalice a jedan od pasa ganja mačku koja nešto još i šepa ali pope se na drvo, a on laje ljuto. A u istom prizoru su i dva Audija, ona velika, čekaju neke face da dođu, prođe i jedan kao da je sa modne piste sišo a za njim prosjak. Nema šta se ovdje ne može vidjeti, a sve na par kvadratnih metara.
Eto danas se ne možete sankati ali možete pipnuti snijeg i odvesti djecu u šetnju i reći «vidite ono bijelo, to je snijeg, nekada davno, preko cijele zime u Tuzli je bilo snijega, djeca su se sankala i grudvala». Dijete će pitati a šta je to grudva, a šta su to sanke, a vi mu sve objasnite i još par puta uzdahnite kako to rade nene pa kažu ono svoje JAH na kraju.