20.03.2008. Servisne informacije ... i malo tuzlarija
Što se tiče vremena još jedan lijep dan je ispred nas. To je vremenski, a ostalo će biti kako kome. Sjednicom Vlade TK počeli su mnogi dnevni događaji o kojima ćemo izvještavati kako se stigne. Za one koji to zanima da kažem da zbog tehničkih problema nismo objavili spisak umrlih osoba u protekloj sedmici ali se nadamo da ćemo ga objaviti danas.
U kući, dole desno na slici, nekada je bio "Holivud", izlazilo se tu nekako pred rat, a šta je poslije i sada tu, ne znam. U svakom slučaju lijep je ovaj dio grada, sve nekako blizu.
Pošto zvanične vijesti već negdje pročitate ja ću ovdje pisati šta se priča, jer to je kao ono gdje ima dima ima i vatre. Koliko god napuhano, preuveličano bilo, u tim pričanjima uvijek i neke nove informacije. Kako pišem ove servisne informacije sa većim zanimanje slušam ljude i o stvarima koje se ne tiču direktno mene. Koliko svijet priča o parama, tj, nedostatku para, dovoljno govori kako je ovdje mnogima teško. To što napisah da se priča po gradu odnosi se upravo na teškoće svijeta da izgura kraj s karajem. Mnogi su primjetili da je sve poskupjelo, nekada se za isti novac mogla kolica u samoposlugama napuniti a sada jedva korpa. Teško je pratiti rast cijena po pojedinim artiklima, ali kada se sve sastavi, hrana, sredstva za održavanje higijene, lijekovi, benzin, taksi prevoz, pranje auta, pa sada već luksuznih potreba za obućom, odjećom, kozmetikom, putovanjima, onda se vidi da se sve više stvari ovdje moramo odricati. Tu i tamo se budžetskim korisnicima povećaju plate, a ostalima bogami teško.
Mislim da je juče bilo pet godina kako Amerikanci ratuju u Iraku, kad je rat negdje drugdje vrijeme brzo prođe. Da nije tog rata mnogi naši ljudi ne bi otišli tako daleko da rade koju godinu i zarade za bolji život, svoj i svoje porodice. Koliko je Amerika potrošila na taj rat, u ime koga ili čega? Kao neki moralni mač sa dvije oštrice pojavljuje se i u ovom ratu. Zanimljivo je da su baš naši ljudi koji tamo rade nametnuli nove cijene stambenih i poslovnih prostora. Dobro građevinskim firmama ali sve teže ljudima koji pokušavaju doći do kojeg svog kavadrata u gradu koji sada košta i 2500 KM, i to za stare stanove u centru grada.
Neki dan gledam na Sjenjaku koliko se izgradilo, koliko stanova u kojima neko živi. Velike, masivne zgrade, a iza svakog prozora neka porodica, nečije sudbine. Sve nas je više, a sve se manje poznajemo, sve se manje i na ulici pozdravljamo.
Meni neka žuta minuta došla pa je bolje da vas ostavim na miru. Pitam se što se kaže «žuta minuta», rado bih čula kako se nadođe do toga da ono kad smo na kraj duše, kad nam se neštop skupi, da se za to kaže "žuta minuta". Tako sam se neki dan zamislila nad izrekom «ne zarezuje ga ni za suhu šljivu» koja je baš rječita a od nje je vjerovatno došlo i ono naše «ne šljivi ga» koje bi svakom ko pokušava nešto prevesti muku zadalo.
Ovaj dan se neće ponoviti, pa ako može neka vam bude bar po nečemu neponovljiv.
