19.03.2008. Servisne informacije ... i malo tuzlarija
Hladno je danas u Tuzli, vlažno i hladno. Gledam ono izbeharalo drveće i posađeno cvijeće, pa mislim, valjda im neće mraz puno štetiti.
Ne znam šta je ovo ali stvarno se puno ružnih stvari u Tuzli čuje. Juče su poginuli demineri u Sprečkom polju. Težak je to posao, pretežak, kad je baš svaki odlazak na posao neizvjestan, u kojem se život stalno rizikuje. Žao mi je ljudi, i inače mi je žao kada neko izgubi život na bilo koji način, a ove nesreće me baš rastuže. Žao mi je jer je za mene život nenadoknadiv, fino je kad neko može misliti da je samo negdje duša preselila, meni je smrt konačna, jedan kraj života kao i načina života koji su svi uz te ljude imali, pa se nečijim nestankom i životi drugih promijene. Smrt je jedan od mojih strahova koji mi se povremeno javljaju, a ne volim o tome ni pričati.
Idemo dalje, malo ljepša od smrti je politika pa da kažemo i o njoj koju. Isti dan čitam dvije vijesti, u jednoj Vasilije Kačavenda ne dozvoljava izmiještanje crkve iz dvorišta Fate Orlović, a u drugoj da je odobren zahtjev Vasilija Kačavende da se zgrada Bosgoslovije u kojoj je sada smješten Ekonomski fakultet u Sarajevu vrati pravoslavnoj crkivi. Pa nisu on i njemu slični ludi, nego svi mi koji takve različite aršine tolerišemo. Srebreničani Bošnjaci boje se hapšenja, priča se o srpskoj policiji koja je stigla, pa misliš, ma šta je svijetu, to su gluposti, ne može to. A može kad u jednoj imamo dvije države, a ta zajednička je svakakva i nesposobna da zaštiti svoje građane. Eto Ilije Jurišića živog svjedoka, od 11. maja 2007. u zatvoru i nikome ništa.
Večeras je u Tuzli premijerno izvođenje "Malograđanske svadbe" i baš je o tom obliku malograđanštine kao iz gornjeg pausa i govorio režiser predstave Jovica Pavić. Opasni su kada su u velikom broju, njihove ideje prolaze, a razmuni se, i da hoće, ne mogu čuti. Inače, dobro je da dobrote ikako ima s obzirom na procentualnu zastupljenost razumnih.
Ulice su pune pasa lutalica, to je ozbiljan problem, s jedne strane smetaju ljudima i prolaznicima, a s druge ne može ih se ni tek tako ubijati i ostavljati. Neki dan sam na putu do Srebrenika u po dana na cesti vidjela jedno 6 pasa za koje sada nisam ni sigurna jesu li ubijeni ili zgaženi, šta god da je nije im mjesto na cesti, da tu budu dok se kolima ne raznesu, ružno je to.
Vidjela sam i nešto što samo kod nas može da se vidi. Kuća je sa dvorištem, koje naravno ne može biti bez cuke, a to su oni psi smeđe boje, neke neodređene rase, mašu repom i laju na sve živo, što uglavnom imaju drvenu kućicu sa krovom na dvije vode, kružni ulaz u kućicu – kućaru, a sa strane staru šerpa iz koje jedu i piju. E sad, u tom dvorištu je sve isto, ali je kućica za psa staro limeno bure, ono veliko, oboreno i s jedne strane iskruženog poklopca da cuko uđe. Ne da je smiješno, cuko leži u okrugloj kućici, jedinstvenoj u tom selu, sigurno i kod lokalnih kuja važi za čudaka koji živi u okrugloj limenoj kući.
Dosta gledana emisija je Mythbustersi u kojoj razbijaju razne mitove. Da mogu mogu ja bih pitala zašto se veš u mašini uvijek ofarba u plabim ili roza nijansama. Baš kao što je svugdje dovoljan jedna uljez, trula jabuka u gajbi zdravih da ih sve upropasti, tako je dovoljno da zaluta jedna čarapa i da cijeli veš dobije dobro poznate tonove. Juče sam ja upropastila dosta veša koji je od bijelog pretvoren u sivo plavkasti. Došlo mi je da plačem od muke.
