05.04.2008. Servisne informacije .. i malo tuzlarija
Danas je jedan od onih dana za koje naš narod kaže «ubio se za spavanja». Već znate, kiša pada, ona sitna koja ne prestaje lako. Kiša je kao i narav kod ljudi. Pljusak, kako mu i ime kaže pljusne, ispada se, a onda sunce usija. Isto kao i ljudi koji planu, izgalame se, kažu i što misle i ne misle, i onda kao da ništa nije bilo.
Oni tiši, koji djeluju smireno i staloženo, misle i misle, i kad nešto kažu to je tako, nakon svađe se mogu koferi pakovati, izgovorene riječi su tu, ne mogu se vratiti nazad. Većina velikih poplava nastala je nakon kiše koja je noćima i danima padala, te tihe kiše koje traju ostave više dobrog ili lošeg traga od pljuskova. E sad, da li ste pljusak ili tiha kiša koja rominja, vi znate. Meni je nekad lakše sa pljuskovima, pričaju, galame, strašni naizgled, ali poput pasa koji laju a ne ujedaju, ništa ni od njihove galame.
Kakav li je osjećaj kad neko dugo živi, okružen prijateljima s kojima se može prisjećati sadržajnog života i reći da mu je vrijeme da ode. Ovih dana rekla je to Zlata Bertl, hemičarka koja je prije 50 godina izmislila Vegetu. Hrvatski magazin Glorija, pisao je o njoj ovih dana. Sada joj je 88 godina, živi u staračkom domu u Koprivnici, gradu čija je počasna građanka.
Hrana, razni okusi i mirisi ostaju u sjećanju dugo, vežu nas za mjesta i ljude. Bili gurmani ili ne, mnogi ljudi sjećaju se djetinjstva i osoba koje su im u životu bile važne često i kroz hranu. Čuje se tako kako je neka tetka pravila krompirušu, nečija nena pitu sa jabukama, sjećamo se patišpanja, šnicli, hljeba kojeg smo jeli, a nekada smo i imena zaboravili. Nakon puno godina miris neke hrane u stanju je da nam dočara sliku iz daleke prošlosti.
Vegeta je začin bez kojeg mnoge domaćice ne mogu, nasmješenog kuhara sa karakteristično podignutom rukom na plavoj pozadini vidjeli smo mnogo puta na reklamama. Vegeta je neki naš začin, nešto čemu se naši ljudi u inostranstvu raduju kad ga pronađu, a uz Argeta paštetu često traže da im se šalje od kuće.
Argeta iz Slovenije, Vegeta iz Hrvatske, ali to je nekako kao naše, mogla se Jugoslavija raspasti ali ne može se raspasti ta veza koju imamo sa paštetama i legendarnim začinom.
Zlata Bartl rođena je u Sarajevu u uglednoj porodici 1920. godine. U Zagrebu je 1942. godine diplomirala stekavši znanje profesora hemije, fizike, matematike i meteorologije. Govori pet svjetskih jezika. Njen zaručnik je nestao na Križnom putu, bio je njena jedina velika ljubav te se ona poslije nikada nije udala. 1945. godine u noći su je odveli u zenički KP dom. Teški zatvorski uslovi uzrokovali su tuberkolozu kostiju i deformaciju kičme. Sama Zlata je govorila da je bila u zatvoru jer je pričala da joj je u Italiji bilo lijepo. U ta vremena kao bivšoj zatvorenici bilo joj je teško naći posao te je bila sretna kada su je primili u Podravku. A onda je krenuo rad koji je rezultirao u to doba velikom novinom, supama iz kesice i začinima koji nam se i dan danas sviđaju. Zlata je supama iz kesice pokušala dočarati kuhinju majke koja je izvrsno kuhala. Možda je baš ta veza sa Sarajevom, domaćom kuhinjom, tajna zašto toliko volimo Vegetu i doživljavamo je kao nešto baš naše.
Eto to je bila pričica o Zlati a kroz vijesti možete vidjeti šta se u Tuzli dešava. Kiša je mnogima poremetila planove, a da li će i fudbalerima još ne znamo. Vidjeli ste i novi trg, lijepo izgleda, interesantno je koliko sve djeluje šire, kao da su i okolne zgrade pomjerene. Kada posađeno drveće poraste biće još ljepše.
