07.04.2008. Servisne informacije ... i malo tuzlarija
Prvi radni dan ove sedmice je sunčan, skroz je fino, pravo proljeće. Osim olistalog drveća i prekrasnog behara, na drveću se mogu vidjeti i razne ptice.
Kod Tuzlanske banke
Zimi su Tuzli vjerni golubovi i vrapci a s proljećem se pojave i neke nama gotovo egzotične vrste, koje osim sivog i smeđeg perja imaju i pokoje u boji. Kako li je narodu koji živi u nekim dalekim zemljama pa može svaki dan da vidi životinje koje kod nas nemaju ni u ZOO vrtu, doduše nije to neki ZOO za primjer ali eto mnoge životinje gledamo samo na TV-u.
Ove godine bi trebali da vide šta će sa životinjama, ili ih negdje premjestiti ili dodati koju pa da ne uvrćemo vratove kad vidimo koju zanimljivu ptičicu koje se ne daju slikati. Moram da kažem da sam ja popriličan protivnik ZOO vrtova ovakvih kakav je naš. Rezervati u koje je dosta uloženo, gdje se ljudi istinski brinu o životinjama, a one nisu u minimalnom ograđenom prostoru su mi znatno prihvatljivija rješenja. Sama mi se spoznaja da su životinje zatvorene ne sviđa. Ne znam ni zašto se svijet zalaže da imamo još azila za pse –lutalice. Neka se kastriranjem smanji razmnožavanje ali neka žive slobodno.
Dok se u drugim državama bore za prava životinja kod nas su prava ljudi na dosta niskim granama. Danas je svjetski Dan Roma, ustanovljen je inače 1974. godine. Koja je korist i ima li kakvog hajra od tog dana vjerovatno ćemo čuti danas u jednom od onih govora koji se govore kad je dan ovoga ili onoga, i onda se do iduće godine gotovo pa ništa i ne uradi.
U BiH su konstituitivna tri naroda Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kako su gdje u većini tako se i vidi ko je gdje kakav hadžija. Nije što živim u FBiH i Tuzli ali mi smo za mnoge pojam tolerancije kako je po RS i u Hercegovini u nekim mjestima. Dvije škole pod jednim krovom, djeca Srbi i Bošnjaci uče po hrvatskom nastavnom planu i programu, i slične nebuloze naša su svakodnevnica. Tri naroda konstituitivna a svaki na svoj način ugrožen, to je inače jedna od onih riječi koju čujemo često kao hljeb ili mlijeko. Ugrožen ovaj, ugrožen onaj, a najviše je ugrožen razum, čini mi se.
Pa nešto mislim kad se tako muče konstituitivni, pa im teško, pa nezadovoljni koliko su zastupljeni ovdje ili ondje, šta bi tek trebali reći oni koji su eto OSTALI. Šta mogu i reći, i što kažu vode ne pije. Da smo kojom srećom svi Bosanci i Hercegovci, pa se borimo za jedno i zajedino, a naše nacionalne i vjerske težnje ostavimo po strani, bilo bi svima daleko bolje.
Romi o kojima će biti danas govora, narod su koji po nekima neće, a po nekima i ne može, da živi drugačije. Malo se školuju, malo rade, puno djece imaju, sve zajedno kad se sabere daje brz put do socijalnog slučaja. Ako kojim slučajem neko i uspije da se probije, pa postigne puno, tu je naš narod da doda koju pametnu i kaže «džaba mu sve ja sam čuo da je on cigan» jer to se smatra žešćom manom. Ne daj Bože nama kakvog kraljevskog porijekla kad se ovako ponašamo, mi, narod seljaka i radnika, malih nekih industrijskih gradova, čije se kulturno historijske znamenostosti vežu za silna pokoravanja i sreću kad nam već koja vlast dođe da šta i korisno napravi.
Bez obzira kako su uređena prava manjina malo je ljudi koji se osjećaju ugodno kada su u manjini, ta neka grupisanost po bilo kojem osnovu, pa bilo i vjerskom, nacionalnom ili rasnom, daje čovjeku snagu.
Mnogi koji su malo duže boravili u inostranstvu ili i sada tamo žive, slažu se da su nekad bili sretni što su bijeli, što se izgledom ne razlikuju od većine stanovništava. Ne voli čovjek biti ni najviši ni najniži, a ne šta drugo.
Tako da ne bi bilo loše kada bi se moglo staviti nekad u položaj nekoga ko se na bilo koji način razlikuje, ko je u manjini zbog nečega, i pružiti mu podršku, jer kad se daje onda se i dobije. Neki kažu sve se u životu vraća, vrati se valjda i dobro, nekad istina kasno ali nekad i s kamatama.
Imate pozdrav od mene u sredini širokih narodnih masa, ma ne provirujem nikako, meni lijepo u ovom jednoličnom sivilu.
