TUZLARIJE - TUZLA DANAS 25.02.2006.
Limenka
U Tuzli je puno ćevabdžinica, nalaze se na svakom koraku i sve dobro rade. To legendarno jelo se razlikuje od grada do grada. Pet ili deset komada sa lukom, u lepini koja je polivena, je naš tuzlanski način. Nekada je bila „partizanka“ a sada je „srednja“, „mala“ i „velika“.
Jedna od najstarijih, koja radi već četvrtu deceniju je „Limenka“. Na lijepom mjestu, nekako „uz put„, ćevape serviraju minutu od narudžbe, gotovo su uvijek puni. Prije nekih 25 godina, djeca bi s „Banje“ dolazila u Limenku. To su bili posebno lijepi dani, kada roditelji nakon zabavljanja na „Banji“ djecu odvedu na ćevape a poslije i na kolače, ako su bili dobri, u slastičarnu „Korzo“ ili kod „Ilijazovića“.
Radila su tada dva brata, jako su ličila, samo je jedan bio viši. Ista crna kosa, crni brčići, moda u stilu „šta je muško bez brkova“, ljubazni i brzi. Sjećam se dobro onog nižeg, posluži ćevape i kaze „izvoli dušo“. Dugo sam mislila da sam samo ja ta njegova „duša“ i duboko se razočara kada sam shvatila da su svi njegove „duše“ tj . svi koju jedu kod njega ćevape.
Otvoriše se druge ćevabdžinice, picerije, restorani i kafići, polako ćevabdžinica iz djetinjstva pređe u neki drugi, treći i nikada-na-red-doći plan. Nakon dužeg vremena navratim ponovo tamo, čini mi se kao da je vrijeme stalo. Sve ali baš sve je isto, pult, stolovi, male okrugle stolice, ćevapi, i onaj tanki takni papir za brisanje ruku . Nema više mog „dušo“, radi jedan mladić, iste crne kose, nove bijele kosulje, nema brkova i jedna djevojka .
S.M.
|
