17.04.2008. Servisne informacije ... i malo tuzlarija
Četvrtak nam je skroz fin tako da je trka u povodu Dana multiple skleroze održana u lijepom ambijentu. Sve je dobro organizovano a donacija koju je pripremila Grupa naučnika «Bosna» iz Frankfurta je zaista bogata i sigurno će oboljelima od ove teške bolesti dobro koristiti.
Sinoć su svečano otvoreni i Dani zdravstva u hotelu Tuzla, a danas će da bude i na Modracu svečanost u povudu početka radova na rekonstrukciji brane tako da je zaista puno nekih dešavanja.
Djeca se upisuju u osnovnu školu, kreće nova generacija prvačića petogodišnjaka. Baš su slatki i maleni. Uvijek su prvačići i bili slatki samo što su ranije generacije uglavnom imale djecu sa onim slatkim krezavim osmijehom, a sada uglavnom imaju još uvijk mliječne zubiće.
Prije škole djeca su ili u obdništu ili ih čuvaju djedovi i nene, a neku i žene kojima se plati da paze djecu. Školi se najbolje prilagođavaju djeca koja su išla u obdanište, već su navikla na vaspitače, veliku grupu djece, imaju određene navike i red. Susrela su se i sa dječijim svađama, gurkanjima pa i tučama tako da im prvi razred škole i ne bude nešto traumatičan događaj posebno što je prvi razred devetogodišnje škole gotovo kao igra.
Djeca koja najveći dio dana provode sa jednom starijom osobom, majkom, nenom, bakom ili kako je već ko zove, najteže se prilagode. Često se ta djeca posebno paze i maze, čuva ih neko ko im je u rodu, tako da su tu popuštanja, nerealnost i subjektivnost vrlo izraženi. Kod nas se čak kaže da roditelji vaspitavaju, a djedovi i nene maze ili kvare djecu.
Da bi se ta mažena djeca, koja se igraju igara koje ona vole i hoće, u kojima pobjeđuju, i koja misle da sve mora biti po njihovom, a ako ih neko dira već će se naći neko da ih brani, da bi se snašla potrebno ih je što više dovoditi u kontakt sa drugom djecom. Svaki dan ih voditi na dječija igrališta, odlaziti u posjete i primati goste sa djecom, zatim se šetati, često putevima koju vode do škole. Pokazati djetetu školu, pričati mu realno, ni pretjerano lijepo, ni pretjerano ružno. Prva slika djece o školi je uglavnom kroz priče roditelja, djeca ne znaju ništa o školi, to im je totalna nepoznanica, svoj stav će tek poslije da formiraju, a do tada misle kako misle i oni kojima vjeruju.
Kao i svi i djeca mogu imati strah od nepoznatog, zato im je potrebno pričati o školi da je kroz priču upoznaju. Roditelji se često boje škole, u stvari boje se kako će im se dijete snaći, hoće li u roditeljskim glavama bebu neko dirati. Ako se roditelji boje ili su zabrinuti vrlo brzo će svoje strahove prenijeti i na dijete. Tako da nije loše da roditelji sa malim djecom povedu o tome računa. Do septembra ima vremena da se sve polako radi, djeca pripremaju pa onda neka ide sve svojim tokom, kako su drugi tako će i novi prvačići.
Mogu reći i iz svog iskustava da nije dobro previše paziti i maziti djecu, fala Bogu neka su zdrava pa sve što mogu neka rade sami, ne što im mi ne možemo i nećemo nego što nas neće uvijk biti da to radimo umjesto njih i da ih štitimo. Kako roditelja duša boli kad mu neko djetetu nešto kaže, a da ne pričam kad ga udari, a šta se može, 99% roditelja kaže vrati, udari ga i ti, ne misimo tada da je i to nečije dijete. Nije lako roditelj biti i tačno je da briga za djecu raste kako i dijete raste.