02.06.2008. Servisne informacije ... i malo tuzlarija
Ponedjeljak nije tako lijep kao prethodni dani, evo ima i vjetra i kao da će kiša. Od jutros zeza struja, nestane pa dođe. Valjda neće na duže vrijeme nestati. Sada smo mi puno moderni, bez struje ne možemo ništa, bez vode se i može kad se mora. Ružno jeste, muka prava, ali eto možemo je nasuti, možemo od svega zalihe imati ali bez struje smo ko bez glave, šta god krenemo završi sa joj pa nema struje. Čak su nam i telefoni sad svima povezani sa strujom nije to ko prije, nego sve nešto digitalno, elektronsko.
Inače, ponedjeljak je poprilično miran, ništa se posebno značajno ne dešava, mogli bi reći tipični ponedjeljak.
Momak se u Modracu utopio, žao mi je jako, pa to jezero je toliko života do sada odnijelo. Opasno je, i kad zabrane kupanje svijet se kupa, pa kad se već kupa zar se nije za sve ove godine moglo srediti bar na nekim dijelovima dno jezera koje je opasno. Svo te granje, ostaci nekadašnjeg sela sa bunarskim otvorima su zamke i za iskusne plivače. Posebno je opasno skakanje. Svi misle neće se to meni desit pa svake godine ista priča.
Juče je bila ta smotra folklornih grupa, bilo je divnih nošnji. Neki dan sam imala priliku gledati i narodne nošnje koje su se nosile u ovim krajevima, mislim da ih izbliza razgledam. Koji su to vezovi i boje, prava umjetnička djela. Savremena žena nema vremena da održava stoljnjak i sve te ručne radove koji su se držali u kući, pa nam se to vremenom prestalo i sviđati. Ko bi sad štirkao i peglao sve one heklane i šlingane stvari. Na posteljinama, kuhinjskim krpama, i svemu drugom, bile su neke čipke. To nam je nekako postalo nešto kao „seljačko“. To je izraz koji se kod nas puno koristi, priznali ili ne, koristili ga ili ne, seljački, seljačko, seljačina, snaša, i slični izrazi su koji označavaju uglavnom nešto loše, neukusno. Kad se neko loše obuče pa taman da su mu i otac i mati rođeni u Parizu ima da bude seljačina i ništa drugo. Tako da je to izraz koji je više vezan za neke pojavne nego geografske pojmove. S druge strane, gore spomenute narodne nošnje ne mogu se vidjeti ni u jednom selu, to više niko ne nosi, vjerovatno nije praktično, drže se u nekim starim seharama pa izvlače za neke posebne prilike. Sve je manje onih koji znaju izraditi jednu narodnu nošnju pa je odavno vrijeme da se to malo počne paziti i čuvati, a ručnom radu dati prednost u odnosu na mašiski. Ne samo da 95% domaćinstava ne upotrebljava ništa što je ručni rad, niko više ne nosi ni rukom pletene džempere. Prije se znalo čija mama najlješe plete, pa se ti džemperi nose, pa se mustre uzimaju, a sva djeca u džemperima „Sirogojno“ ili made in mama, sjede i slušaju/neslušaju na času.
Pa koliko sam se raspisala mogla sam do sada bar šal da ispletem, još da nađem žrtvu da nosi moje prava kriva fazone, Jedne godine veliki hit je bio heklani bikini, pa to kad se smoći do kraja ljetovanja se ne osuši, a mora se onako nagusto heklati da šta ne proviri iz četiri trokuta koja bikini čine.
Zijah Sokolović je sinoć bio stvarno smiješan. Kaže on kako smo mi svi glumci, primjera radi, dolazi rodbina u goste pa se mi radujemo, sretni i veseli, osmijeh od uha do uha, a iza leđa im psujemo sve po spisku i kukamo što dođoše, jedva čekamo da odu.
