TUZLARIJE - TUZLA DANAS 21.08.2008.
Servisne informacije
... i malo tuzlarija
Toplo je i danas ali noću se ipak osjeti da smo u drugoj polovini augusta.
Lubenice su na sve strane, vidi se da je blizu škola, kiše, jesen. Djeca već kukaju, kratak im raspust, nisu se dovoljno naigrala ali šta se može, prije ili kasnije svi moramo imati radne i druge obaveze. Da nema onoga što se mora, ili nam nije drago, ne bi ni uživali u dobrom.
Jutros sam opet išla da slikam neku sirotinju. Kakvi god smo eto nekima u Tuzli lijepo. Došla porodica iz Visokog, tamo ih kaže maltretirali neki i odlučili da žive ovdje. Bili su na otvorenom pa su sada u jednoj šupici. Ne može čovjeku ne biti žao kako neki žive ali nakon silnih socijalnih slućajeva upoznatih do u detalje mogu reći, koliko god to grubo zvučalo, da su neki za svoju sirotinju sami krivi.
Prvo, vrlo je česta pojava da ljudi nisu nikada radili, nemaju gdje stanovati ali formiraju porodice i imaju djecu, i to puno djece. Izgleda da ima nešto u onom izrazu „sirotinjska zabava“ pa je najlakše djecu rađati bez brige šta poslije s njima? Postaju novi socijalni slućajevi i opterećenje za cijelo društvo.
S druge strane, postoje mnogi koji rade, bore se, za njih nikad i ne čuješ da im nešto fali, ne traže pomoć a nekad su veća sirotinja od onih koji pomoć traže. Na takvim primjerima se i vidi kako je naša zemlja siromašna jer mnoge naše izbjeglice otišle su u zemlje Europe, Amerike i dalje, i tamo nisu bili toliko teret za državu, polako su ih uvodili u društvo i omogućili im da rade pa šta god. Istina je da ima i onih koji žive na socijali jer im tako odgovara, neće da rade, misle što bi, ali to su ljudi sa posebnim mentalnim sklopom koji smatraju da su drugi dužni o njima da se brinu.
Skoro su prikazali sva lica Pekinga pa se s jedne strane vide moderne skupe zgrade, a iza sirotinjske četvrti u kojima su i bicikli svi stariji od 15 godina. Nažalost, puno je gradova koji imaju svoje tužne četvrti, i kod nas se sve više vide socijalne razlike među građanima. Nema više ni one prividne jednakosti kada nismo imali Narodnih kuhinja, a ni ljudi koji imaju hotele, više benzinskih pumpi, fabrike i vozne parkove. Prošla su ta vremena, došla neka nova, a ako ćemo pravo sve sami biramo i možemo puno toga ali istina je i da smo generalno vrlo pasivni posmatrači bez i pomisli na akciju. Političarima je najbolje, sastanče po kafanama, skupim restoranima, pričaju jedu i piju, zajedno a "smrtni neprijatelji", sve iza zatvorenih vrata i za naše pere. Sami ih izaberemo i evo opet ćemo birati, a sumnjam da će se šta promijeniti. Glasa se za „svog“ ili nekoga ko nam je zbog nečega drag, blizak, koristan, a ne po tome koliko ko realno vrijedi i radi.
Ugodan vam dan.
S.M.
|
