TUZLARIJE - TUZLA DANAS 02.10.2008.
Servisne informacije
... i malo tuzlarija
Dan je oslobođenja Tuzle, cijeli će dan da bude svašta nešto, navalili smo jučer s poslom a i danas čemo da pratimo što se stigne. Dokle nas noge nose i drže jer kakva će biti gužva nema šanse naći mjesto za parking. Oko tenisa je inače vječito gužva, a kada su neke svečanosti ili sezona kupanja, to je ludnica.
Lijepo je vrijeme, i dalje je toplo i sunčano a najavili su neke oblake i ne znam šta još jer sam tada isključila TV da ne čujem da će možda i kiša padati.
Vrlo rijetko sam bez foto aparata, mislim da će mi desno rame uskoro imati neke posljedice od tog svakodnevnog nosanja torbi i aparata na ramenu. Ne znam zašto ali ništa ne mogu nositi na lijevom ramenu niti mogu držati telefon u lijevoj ruci, a i ako držim moram ga prisloniti na desno uho. Totalno sam zapostavila lijevu stranu, jedino što na toj strani češće spavam. Ali, u ovoj priči nisam bitna ja a ni moje rame nego ljudi i njihov odnos prema fotografisanju. Dok neke moram pitati da ih slikam, neke gotovo moliti, drugi sami traže, pitaju ili kažu “de i mene slikaj“. Postoji i čak i mala anegdotica kada je jedna vjećnica u prošlom mandatu tražila da se slika i snima samo u prvih sat vremena sjednice jer joj toliko drži frizura.
Evo jedne djevojčice koja, kako se na slici vidi, voli da se slika. Čim me je vidjela tražila je da je slikam, a kada sam ja pristala ona je za sekundu sva sretna napravila pozu. Pa eto male pozerke da je vidite. Ko se voli slikati to se odmah od malena vidi, neka djeca čim vide foto aparat počnu da se smiju, a neka vječito na slikama smrknuta. Čudo je taj aparat koji zauvijek zabilježi djeliće nečijeg života i već nakon par dana postaju kao dio prošlosti kojeg iz sjećanja možemo izbrisati ali sa slike ne možemo. Strašno volim fotografisanje bš zbog toga i one pomalo sjetne note koja mi se javlja kada gledam stare fotografije.
Lijepo provedite ovaj dan, da mi budete raspoloženi i ne dajte da vas ko sekira.
S.M.
|
