TUZLARIJE - TUZLA DANAS 11.09.2008. Servisne informacije ... i malo tuzlarija
Malo me kad lijepo vrijeme činilo raspoloženom kao u ovom septembru. Nekako mi je početak septembra označio i kraj ljeta, sva sam se nešto bila snuždila od pomisli na zimu u Tuzli koja mi je godinama tako siva. Ipak sam požurila, vrijeme je prekrasno i nadam se da će biti još ovakvo.
Evo slike da vidite i kako izgradnja slanih slapova napreduje. Ovo narandžasto su preljevi preko kojih će voda teći i stvarati slapove. Neće biti baš ko na Plitvičkim jezerima ali će biti lijepo, to je sigurno.
Ono sivilo koje sam spomenula, malo mi ublaži klizalište, zaista zna biti lijepo tamo, a spoznaja da Tuzla ima zimi klizalište čini mi se još uvijek nevjerovatnom.
Ima danas opet dosta posla, blago vama što samo čitate Tuzlarije pa možete da birate šta ćete čitati a šta i ne pogledati. Nepravda je što se baš za vijesti koje i ne zanimaju puno ljudi zna potrošiti dosta vremena.
Čitam juče komentare vezane za podatke iz Matičnog ureda, nije li ružno da se neko bavi analiziranjem nacionalne strukture umrlih i novorođenih Tuzlaka? Uputite me jer ne znam, ali bih rado pogledala gdje mogu vidjeti redovne izvještaje iz Matičnog ureda bilo kojeg drugog grada ili općine. Da vidimo nacionalnu strukturu porodilja Doboja, Bijeljine, Gruda, Livna, Beograda, Zagreba, ili bilo kojeg drugog grada. Činjenica je da su Bošnjaci daleko najbrojniji u Tuzli kao što je činjenica da niko iz Tuzle nije protjeran ni silom, a ni psihološkim pritiscima. Kao Tuzlanka koja je ovdje provela gotovo cijeli život, računajući i rat, ljute me i vrijeđaju izjave koje minimiziraju daleko poznatu toleranciju i prihvatanje suživota u Tuzli. Nama ga niko ni ne nameće niti ima za tim potrebe, mi smo takvi, a to što su mnogi Srbi i nešto manje Hrvata iselili, neka oni kažu zašto su. Zanimljivo je da se malo ko bavi analizom koliko je otišlo Bošnjaka iz Tuzle jer to valjda nije zanimljivo, a otišlo ih je jako puno, po raznim su mjestima u svijetu, otišli u potrazi za mirom i boljim životom, za materijalnom i svakom drugom sigurnošću, gdje će im dijete imati obilje mogućnosti i perspektivu, što ne žele dočekati poznije godine i pitati se šta su radili, gdje su bili.
Kad smo kod podataka iz Matičnih knjiga rado bih vidjela imena i prezimena sa jedinstvenim matičnim brojevima svih koji su poginuli u koloni 15. maja 1992. godine. Ne volim baratanje ciframa kada su ljudi u pitanju, svi koju su rođeni imaju i oca i mater, i ime i prezime, to nije nikakav problem uraditi osim srbijanskom pravosuđu koje je krenulo od 300 poginulih na Brčanskoj Malti pa se spustilo ispod sto ali nikako da naprave spisak. Neka se radi istine i ozbiljnosti situacije i to uradi jednom. Istina je samo jedna, a verzija nebrojeno.
Opet je jedanaesti u mjesecu, dan kada izlaze na mirne proteste žene Srebrenice. Nedavno je na TV-u bila emisija 60 minuta, koju odmah da kažem nisam gledala ali su mi drugi pričali kako su u toj emisiji navodno rekli da neke od vodećih žena udruženja ne stoje materijalno ni malo loše. Naprotiv, uz visoke mjesečne prihode imaju kuće, stanove, vrlo su situirane, a neke nisu ni imale žrtve u svojoj porodici. Ružne su to stvari, ružne jer bacaju sjenu na žene koje su prošle pakao, a koje se nisu okoristile nakon rata. Od kako je ratova bilo je svojevrsnih naplaćivanja nesreće, ništa novo ali čovjek se svaki put iznova razočara u ljude.
Imala sma još nešto da pišem, ali nemama više vremena. Samo još da kažem da je prolongirana učenička eskurzija za proljeće, roditeljima skupo za dvije noći u Dubrovniku da daju 300 KM. Znam, ima još školaraca ali ja pratim situaciju jednog razreda toliki mi domet.
Mjesec posta će me baciti u brigu, ima da se udebljam pravo od lepina, postaći od mene ne mogu doći na red za njih. Ko kad su oni iscrpljeni a ja sita i jaka k´o zemlja. Otkrila sam i novu kombinaciju, domaći ajvar i vruća lepina, davim se.
Ko je došao do kraja teksta ima pusu, svaka čast, ja sebe ne mogu čitati, samo par puta sam se vraćala na ove tekstove.
S.M.
|