23.10.2008. Servisne informacije ... i malo tuzlarija
Tačno je pola devet, ne znam kada će tekst koji pišem biti objavljen ali trenutno je oblačno, jutro je bilo hladno, a kako će biti poslije tek ćemo da vidimo. Voljela bih da pogriješim ali ne vjerujem da će biti kao na ovoj slici jezera.
Na današnji dan 1993. godine u Tuzli je otvorena Ratna olimpijada „Tuzla ´93“ na kojoj su se takmičenja odvijala u 17 sportskih disciplina. Zaista mi sada zvuči nevjerovatno da se u godini najveće gladi organizovala olimpijada. Baš kako neki dan režiserka Aida Begić reče, da će se o ratu pisati i pričati dokle god je u našim životima i sjećanjima, tako ću valjda i ja na svaku asocijaciju da ga spomenem jer ne može čovjek neko takvo traumatično iskustvo tek tako izbrisati iz glave, sve i da hoće, a ja i neću. Dio života je to, i lijepo i ružno i ono što je između, i jedino tako, analizirajući sve, možemo i izvlačiti zaključke o životu. Nije dobro zaboravljati samo ružno jer onda pomalo dolazi do sindroma "staklenog zvona".
Neki dan ste mogli pročitati da se bolnica za psihijatrijske bolesti iz Kreke preselila u Solinu. Dugo će trebati vremena da se Tuzlaci naviknu da bolnica na kraju, ili ako se tako gleda, na početku grada, nije više za smještaj onih koji imaju psihijatrijskih problema. Nema gore bolesti ni za pojedinca ni porodicu nego kad se od razuma odvoji pa se ne zna ni ko je ni šta je, izgubljeni u svom svijetu, a moraju živjeti u ovom. Rijetko sam čula da se kaže da je neko stigao do ludnice ili smješten u ludnicu ali kažu, eno ga u Kreki, a kada neko pokazuje neobično ponašanje kažemo da je "zreo za Kreke". Bolnica o kojoj pričam, s vremenom je tako jednom od najstarijih tuzlanskih radničkih naselja, Kreki, dala neku drugu dimenziju. Koliko li će trebati ljudima da se naviknu da nakon toliko decenija bolnica za psihijatrijske bolesti nije više u Kreki?
Spomenem li još jednom Kreku trebat će i meni, gluho i ćoravo bilo. Ma nekako mi i o Kreki draže pisati nego spominjati ovo novo ubistvo mladića u Libiji. Asociralo me to na ubistvo Mandžića kojeg je isto ubio cimer, čini mi se na Korzici. Nikada se ne zna kako i gdje će neko završiti, zaista su životni putevi nepredvidljivi, a često i neshvatljivi.
Sunca još nema, ugodan vam dan i pozdravi uz jednu laganu pjesmicu
