14.11.2008. Servisne informacije ... i malo tuzlarija
Jutros nam je padalo malo kišice i onako, tmurno je ovog 14. novembra u godini 2008. koja mi kao i mnoge prethodne začas nešto prođe.
Pa šta nam ima u gradu? Održana je redovna sjednica Vlade Tuzlanskog kantona, izvještaj o tome će biti postavljen u toku dana. Nekako mi sve sporo, internet zeza, a to mi je najmrže, kada me nešto koči da radim.
Nije nam se niko javio da se cuko bez imena, porijekla avlijanerskog, udomi. A sinoć gledam na CNN–u koliko se Amerikanci trude da nađu odgovarajućeg psa za kćerke novog američkog predsjednika. Naime, on je obećao djeci ako pobijedi da će dobiti i psa, a sada valja izabrati psa koji će da uđe u Bijelu kuću. Pa nešto mislim da se javim i ponudim ovog kojeg našeg avlijanera, ionako ne znamo šta ćemo s njima. Zavezat ćemo im mašnice, našminkati, pa neka budu Amerikanci kad ih ovdje niko neće, a ionako je nekim američkim psima bolje nego bosanskim ljudima, koliko god to ružno zvučalo. Kako mi samo ide na živce kada vidim da za pse kupe kreatorsku odjeću pa ima pas smoking, vala što je previše previše je.
Možda ne znate ali nismo ni mi šala, pa ima i kod nas hotel za pse, dobro, nije to hotel za pet zvjezdica ali je solidno prihvatilište i rješenje za vlasnike pasa koji trebaju na put ili iz nekog razloga određeni period ne mogu da se brinu o svom ljubimcu. Čini mi se da je dan boravka u psećem hotelu 5 KM, ako sam dobro čula, tako da nije preskupo.
Za tih pet maraka se inače možete u Tuzli solidno obući. Sve je više radnji u kojima se može kupiti ta jefitna garderoba iz inostranstva, nova, sa etiketama, od A do Ž klase, a cijene su da čovjek ne povjeruje. Pa neki dan sam baš kupovala krpe za brisanje prašine, neke mnogo fine krpe, Viledine, za moju ružnu prašinu, a nisu bile ni jeftine, pa mislim, bolje da sam kupila markiranu majicu za 2 KM i brisala s njom prašinu. Jedna od tih radnji se i zove Bagatela, jeftinoća je i u Azelu, pa nekima kojima ne znam ime a tu je i mali milion kineskih radnji, to nam postaju tuzlanski brendovi. Kad me neka depresija uhvati ma nije meni žao potrošiti, odvojim ja i 3 marke pa kupim sebi svašta. Najbolje su one neke puno svečane haljine, koje smo prije kad nije bilo puno praznika zvali „za Novu godinu“, pa to su haljine za primanje Oskara, izrez naprijed, nazad, vuče se po podu, pa vaka pa naka, a od 10 KM nema skuplje. Majke mi, ono treba kupiti pa kad bude kakva prilika obučemo i onda samo bacimo u kantu. Često ja o ovome pišem jer mi nije jasno porijeklo ove robe, kako se nekome isplati prodavati kaput modernog dizajna – „vulmark“ kvalitete za recimo 35 KM. Zato je većina solidno obučena, a novčanika i frižidera gotovo praznih.
Za TV kažu da je prozor u svijet pa nam se sa kablovskom i prozor povećao i kroz njega vidimo sve i svašta. Meni duša gledat emisije o nepoznatim dijagnozama, pa kako se doktori muče da vide šta bi nekome odjednom. Toliko sam do sada gledala emisija u kojima muž ili žena truju arsenom svog bračnog druga. Nevjerovatno mi je to, koje bolove imaju i koliko se pate. Strašno je i prosto nevjerovatno da neko gleda šta nekome radi i nastavlja sa trovanjem. Jedna je žena i u bolnici mužu davala otrov. Oni koji su ostali živi imat će posljedice cijeli život. U odnosu na trovače, oni koji ubiju nekoga, da tako kažem odjednom, oni su mi kao male mace. Svi slučajevi u početku zbunjuju ljekare, tek poslije dugo vremena posumnjaju na trovanje metalima. Da mene sad stomak zaboli, da mi ne znam šta bude ja bih odmah dala kosu na analizu da ja vidim je li me ko truje, toliko sam se ja izučila u postavljanju dijagnoze kao i mnogi drugi koji misle da znaju, a u stvari pojma nemaju.
Kolika je moja dlaka imalo bi na njoj svašta da se vidi, prvo uticaj HAK-a, trovanja u sedamdesetim, uspomene od TE, Livnice, kotlana i tako dalje i tako dalje, pa bi rekli ovo je neko iz TZ, to je imuno na sve pa i na mišomor. Pa neću valjda da umirem od nečega što miševe ubija, ima li neki otrov za medvjede?
A ima li neko da mi kaže da prestanem pisati? Nema, ja sama svoj majstor, blago meni.
Pa narode uživajte, ima život i lijepih stvari samo treba mijenjati naočare, u TZ su u modi ružičaste i to za kratkovide, kako sam ih nabavila lakše se živi.
Muzika uvijek budi neka osjećanja, a ova me nekako rastužuje, ne znam zašto a ne znam i zašto nekada slušamo tužne pjesme i gledamo tužne filmove. U okviru Tuzlanskih pozorišnih dana 2008 ima i predstava Balada o Omeru i Merimi, to ću da gledam. To je jedna od pjesama, o našem Romeu i Juliji, koja me svaki put kada čitam strašno rastuži. Možda griješim ali čini mi se da je Hasan Fazlić vezano za tu pjesmu uradio karikaturu na kojoj se nišani grle.
