TUZLARIJE - TUZLA DANAS 08.11.2008.
Servisne informacije
... i malo tuzlarija
U toku noći padala je kiša, ništa posebno, i dalje je na izgled lijepo vrijeme ali nekako teško, ono za koje kažu da na glavi stoji, pa padne ljudima pritisak, pa nekako sve usporeno. I meni se dešava taj osjećaj, hoću da ruku pružim, a ona nekako ide sporo, hoću ja da uradim sve po kući što se ima ali nekako mi tijelo ne sluša naradbe mozga. Ovo sve ide u prilog onoj da kad se hoće za sve se nađe opravdanje i okreće u svoju korist.
Jeste li nekada imali priliku da s nekim razgovarate, da kažete šta vas muči, da se pojadate, probate razriješiti i poboljšati odnose s nekim, a nakon nekog vremena odjednom se pravdate za sve, branite se i pitate pa ko ovdje koga napada, što se ja branim, pa meni ne valja, meni. E ti koji znaju okrenuti priču u svoju korist su pravi maheri koji kroz život idu lakše, bezobzirniji su, često sebičniji.
Volim ja da posmatram ljude i sve oko njih, zaista me nekad zanima zašto radimo nešto i kada je šta krenulo. Tako juče pored mene u radnji vidim mladu ženu sa malom djevojčicom koja je sva med medeni. Jedno od one djece za koju se nekad pitam zar može biti nešto tako slatko, kao da je igračkica. Uglavnom, čim sam ja završila sa svojim „buci buci, to tam ćjatka, kako se zoves“ traži dijete nešto, a mama odgovori „jašta ću nego ti kupiti“. Prošlo malo opet ona nešto traži, a mama kaže „evo sve trčim“ pa joj onda drži predavanje da je više nikada neće povesti u prodavnicu i da je bezobraznica bezobrazna i sve ono što se u tim prilikama govori. Ulazi u radnju i neka njihova komšinica, curica opet nešto traži, a mama sada kaže „samo malo zlato moje, da vidimo šta je to, dobro kupit ću ti ali možes jesti nakon ručka“.
Mala je to prodavnica pa se sve čuje, a roditelji koju nisu sa svojom djecom se smješkaju, svima draže kad se neko drugi nađe u tim situacijama kada pred svijetom treba šta djeci pričati, a svi smo manje više isti, po potrebi se transformišemo. Djeca su sva manje više ista, onako mali znaju da mnogo šta dok ne traže neće ni dobiti, njihovo je da traže, ako im je puno stalo da dosađuju, krv piju dok ne slomiju onog ko im može skinuti tu, sada čokoladu s police, a poslije neku zvijezdu s neba. Malo po malo nekima dosadi da im stalno govore neko NE pa se povuku, sve manje traže, skromniji su, a uporni, dosadni, tvrdoglavi, svoje sporovode bez obzira na metode. Naći pravu mjeru u svemu je umjetnost.
Kad ovako počnem svašta da pričam to je zato jer tjeram loše misli iz glave. Opet jutros čitam da je brat brata, djeca su to od 10 i 13 godina, u igri ubio iz puške. Pa je li ikad iko napravio neku statistiku koliko ljudi, a posebno djece strada od nestručnog rukovanja oružjem? Treba uvesti najstrožu moguću kaznu za držanje odružja i to napunjenog municijom na mjestima koja su djeci dostupna. Ne mogu da shvatim koliko ima nesavjesnih ljudi koji ne misle na posljedice. Umre neko i nikome ništa. Neka se krivično gone oni koji tako drže oružje, a očito je da puno kuća ima puške i pištolje pa ih drže po vitrinama kao vazne. To je ona sebičnost s početka priče koja se očituje u mnogo čemu.
Dovoljno mi je da vidim kako se ko parkira pa da znam je li misli samo na sebe ili se sjeti da na ovoj planeti ima još onih koji bi se negdje parkirali. Kad onako stručno parkira i zauzme tri mjesta, ili to uradi na mjesta za invalide, sve samo da manje hodaju, ko šiša invalide, ko im je kriv što ne mogu hodati.
Uh pa ja skroz zakasnih, vi ste krivi za to, nije do mene i organizacije vremena, Bože sačuvaj.
S.M.
|
