07.11.2008. Servisne informacije ... i malo tuzlarija
Jučer oko 16 sati u Tuzli je palo malo kiše, svi su ostali zatečeni tom neobičnom pojavom. Šalu na stranu, zaista je pretoplo za ovo doba godine, hoćemo se džaba naplaćat računa za grijanje.
Koliko smo robovi navika pokazuje i činjenica da se većina ponaša kao da je prava kišna, siva jesen. Nakon posla većina jede, leži, spava ili gleda TV, a vani je tako lijepo da bi se moglo i kupati. Nisam ni ja neki izuzetak, čak sam juče pokušala da povežem šta se dešava u sapunicama koje idu na svim mogućim programima. Na kraju vidim da imaju mislim tri sa potpuno istim glumcima, a to je za mene već viša matematika pa sam se bacila na čitanje laganog štiva da se malo opustim.
Za razliku od vremena kada sam bila dijete, i roditelji mi vodili život kao u vojsci, sve se znalo kad i šta se radi, kod mene ipak ima puno varijacija i nikada ne znam šta mi novi dan donosi, ni koliko, a ni kakvog ću posla imati. To meni jeste zanimljivije ali je i znatno stresnije, nekako mi fali što nemam definisano radno vrijeme.
Pojam čovjeka ustaljenih navika je moj otac, on je stvarno legenda, prototip čovjeka nekadašnjeg sistema. Cijeli radni vijek je ustajao u 6, vraćao se u 15:15. Mogao se po njemu sat navijati, u 15 sati izađe s posla za 15 minuta je kod kuće, ruča pa čita Oslobođenje, Večernje, AS i koje su već sve novine tada izlazile. Tako živi do godišnjeg odmora a onda se ide na more.
U neka doba nas budi, treba se rano krenuti, prije sunca, svi su uzbuđeni, put na more je kao da se ide na Mjesec, putuje se dugo i dugo, nosi se hrane za garnizon ljudi i usput staje da jede. Na cestama su Stojadini, Fiće, Škode, kad neko vozi 60 na sat kažu da je lud, ćalovina i da ne misli na svoju djecu. Iznad zadnjeg sjedišta neki imaju cuku koji klima glavom, a neki ruku koja maše. Stane se nekad u Olovu pa u Sarajevu, hoda Baščaršijom, jedu ćevapi i kolači da imaju djeca šta povraćat do Mostara.
Na Ivanu tata kaže „djeco sad smo u Bosni a kad izađemo iz tunela bićemo u Hercegovini“. U Mostaru se opet stane, ko može jede, a svi moraju da se slikaju na starom mostu. Aparat je ruski u kožnoj tvrdoj futroli. Težak kao što samo nešto rusko može biti. Za godišnji odmor kupio se film od 36 snimaka, poslije će sve izraditi kod Zolija. Takmičimo se ko će prvi vidjeti more a onda kada ga vidimo galamimo moreeeeeeeeeeee. Putnicima u prednjem dijelu auta je već dosta putnika sa zadnjeg sjedišta koji se svađaju.
Nakon dugog puta stižemo na more, prvi dan svi uskaču odmah u vodu, najbjelji smo na plaži, svi znaju da je došla nova smjena, drugi dan svi izgorimo, niko se ne maže, kreme imaju samo Švabe, treći dan kupimo majice na kojima piše Podgora, četvrti se slikamo na magarcu, peti šaljemo razglednice koje će na adrese stići poslije nas, šesti, ... i tako svake godine.
Ne znam šta je bolje, ustaljena svakodnevnica ili vječita neizvjesnost, ovo sadašnje vrijeme kada nam ništa nije sigurno, ni posao ni bilo šta drugo. Vječito u nekoj borbi bez konketnih planova za budućnost jer se u uslovima života od danas do sutra vrlo teško šta može planirati.
Hodanje prugrom je zabranjeno
Da se malo vratimo svakodnevnici. Još jedno suđenje za ubistvo djeteta je u toku. Ubistvo djevojčice Une žestoko me je potreslo, tako mi je žao djeteta, šta je ono kome skrivilo. Puno je do te neprirodne veze, a veza između muškarca od 62 godine i žene od 28 jeste neprirodna. Mnoge od tih veza koje se iz bilo kojeg razloga moraju kriti ne završavaju dobro. Niko ne može da planira šta može da se izrodi iz nekog flerta, a u svim slučajevima najgore prolaze djeca ako ih ima on ili ona, ili oboje. Ni kriva ni dužna postaju ili djeca razvedenih roditelja, žrtve psihičkih tortura, a evo i ubistava. U sveprisutnijem padu moralnih vrijednosti društvo smo u kojem se vrednuje što nije nikada i obrnuto.
Tako dragi moji, idem da tražim neku pjesmicu, igračima Binga puno sreće, ostalima ugodan petak i predstojeći vikend.
