02.12.2008. Servisne informacije ... i malo tuzlarija
Evo nam utorka, za sada je fino, sunčano, nije hladno, a moguće je da u popodnevnim satima bude i kiše. S vremenom se nikada ne zna.
Ne sjećam kad sam u servisne stavila sličnu sliku, taman da se svi fino oneraspoložimo. Dobro, može se slika posmatrati na više načina, u svemu ima lijepog i ružnog. Nebo je divno, vedro, snijeg se ovdje bijeli, kao i nišani. A nišani podsjećaju na konačnost života na koju trebamo misliti valjda dok smo živi. Da se ne dešava da čekamo bolja vremena, da čekamo bilo šta, jer vremena su bolja ili lošija kako ih mi sebi pravimo. Ne bih ja o smrti, gluho bilo, ja sam od onih koji se smrti boje i jednostavno je ne prihvataju, živim u nadi da će do mene smrt da izađe iz mode.
Vrijeme je varljivo ali je zato Bosna stalna u svojoj propasti. Pojedinačno nam ljudi pametni a generalno glupi, vrlo zanimljivo. Naših Bosanaca nema gdje nema, pametni, vrijedni, snalažljivi, u stanju su sve, ali onako svi mi zajedno jad smo i tuga. Zbog te naše glupe glasačke mase koja jedino može da nešto promijeni, javno kuka a tajno glasa za "svoje", dešava nam se da se ljudi koji imaju poštenja, pameti i sposobnosti, povlače sa političke scene, i ne samo povlače. Neće nikako da se bave politikom, neće ni da glasaju, neće ništa. Nastoje nekako svoj život proživjeti, djeci ako mogu šta obezbijediti, ili im pomoći da izađu iz Bosne. Dižu ruke od svega i to maksimalno koriste oni drugi, kriminalci u politici, ljudi s maskama patriota i boraca za svoju naciju a bez morala, bez stida i osjećaja za druge.
Jučer sam nekim svojim poslovima bila u banci, a banka puna penzionera koji čekaju da penzija „legne“. Satima čekaju za par stotina maraka jer im je sve uštimanio do dana isplate. Neka me tuga uhvatila, sve je to staro, jedva stoje, znoje se, izlaze pa se vraćaju, jučer još neka sparina bila. A s druge strane parlamentarci duplirali svoje plate pa na njih dobiju još za prevoz, smještaj, hranu, za odvojenost od porodice i niz drugih povlastica. Sramota i ništa drugo.
Treba stvarno štrajkovati, sve ih rastjerati, pa dosta je tog bezobrazluka, zemlja se raspada, a oni misle samo na sebe. Da bar šta rade kako treba. Kakav je ovaj narod blesav dao bi im još duplo samo da nas izvuku iz krize. A ja i zbog posla moram da ih gledam u njihovim luksuznim automobilima, skupim odjelima i cipelama, pa kuha nešto u meni.
Narod je previše fin, još plaćaju račune, baš oni penzioneri s početka priče, sretni ako mogu i na Panoniku otići. Ljuta sam danas, ljuta, a još utorak, znate kako se kaže da se ništa važno utorkom ne radi, mogla bih se malo držati toga ali fino mi dođe da bar pokušam da organizujem kakve proteste.
Ima nešto u ljudskoj psihi pa se u beznađu mirno gleda svoj kraj. Recimo, na filmovima koje su nacisti iz svojih bolesnih razloga snimali, vide se redovi i redovi ljudi koji stižu polako jedan po jedan na mjesto smaknuća. Tek pokoji čuvar i onaj koji ih ubija. Nema pobune, nema napada na čuvare, nema ništa, samo koračaju mirno i čekaju svoj red. Ta ružna slike me podsjetila na ovo što se sada dešava u zemlji, pa zato kažem da je ovaj narod previše miran, dobar, ne haje puno, priča ali to je sve. Priča kao i ja što pričam, kao i drugi što pričaju, a vlast zna da smo mi kao psi koji laju a ne ujedaju.
