TUZLARIJE - TUZLA DANAS 04.12.2008. Servisne informacije ... i malo tuzlarija
Dan je ružan da ružniji ne može biti. Pada kiša, ona sitna dosadna, oštra kad na lice padne. Sve je sivo a ulice su tako prljave da se jedva vide pješački prelazi koje su nedavno iscrtavali.
Evo me sa jednog sindikalnog pressa ali ćemo o tome poslije, inače je ovih dana dosta pričam o radnicima i pravima radnika. Bio je film „Život radnika“ pun one socijalne tuge i muke. Razmišljala sam malo o radnicima pod kojima se podrazumijevaju valjda svi koji rade, negdje su zaposleni. Već sa prvim privatnim preduzećima postali smo svjesni koja je razlika raditi u privatnom i društvenom sektoru. U najgorem slučaju, kada je društveni sektor u pitanju, problem je neredovno isplaćena plata ili je ta plata vrlo niska, a ono bolje je da se plaćaju doprinosi na puni iznos plata, ima se pravo na godišnji, bolovanje, regres ako ga ima, zimnicu i slične stvari o kojima radnički sindikati vode računa.
Ako se ima sreće i radi kod dobrog privatnika radnik će biti osiguran na minimalac te će mu redovno uplaćivati za zdravstveno i penziono. Tako je to, kad je neko osiguran pa makar i na minimalac, smatra se da radi kod dobrog gazde, kako se sada zovu vlasnici firmi. Vrlo često se radi na crno, doprinosi se uplaćuju neredovno ili nikako. Šokantno razočarenje stiže kada se neko razboli, pa nakon 10, 15 godina rada kod istog čovjeka, shvati da mu nikada ništa nije uplaćeno za penziono, a svoju zdravstvenu i nema. Ako bolest potraje, ili se radi o ne daj bože kojoj ozbiljnoj bolesti, slijedi otkaz. Pa tako imamo duplo nesretne ljude koji osim što su saznali da su bolesni ubrzo ostaju i bez posla. To su vrlo ozbiljne stvari o kojima se slabo vodi računa, guraju se pod tepih, a ljudi sretni ako im ko da u ruku 300, 400, 500 KM mjesečno pa neka mu ništa i ne uplaćuje, misli, ima do penzije vremena. A to vrijeme, kada se o penzijama brine, brzo dođe.
Zbog svih štrajkova radnika koji su u zadnje vrijeme bili, i koji se uglavnom s razlogom organizuju, ljudi traže ono što im pripada, pade mi na pamet da još nikada nisam čula za štrajk u nekoj privatnoj firmi, školi, preduzeću, ili čemu drugom. Kakav štrajk, zna svako da ako se počne puno buniti slijedi mu otkaz jer uvijek ima neko ko će rado uskoćiti na bilo koje radno mjesto.
Zato se i kaže „nema to kod privatnika“ radi se i radi, neki rade kao konji, ne znaju ni šta je praznik, ni bolovanje, ni dnevnica ni božićnica, niti neki druga povlastica. Kakav topli obrok, regres, plaćeni prekovremeni sati, vikendi i sl. Kod privatnika nema viška zaposlenih, neće niko ni rod svoj da drži ako nemaju posla. To su razlozi zbog kojih mislim da je bitno gdje, a ne kako i šta se radi. Bolje je portiru u Vladi nego inženjeru kod privatnika. Zato bi vjerovatno trebali da budu sretni svi koji rade u društvenom sektoru jer se samo još od njih može čuti da su pobjegli s posla, izašli ranije, da ne rade jer je praznik i slično.
A opet na kraju, najvažnije je biti radnik, raditi, imati priliku da se zaradi, jer nema ništa gore nego biti kod kuće i tražiti bilo šta što čovjeku daje osjećaj vlastite vrijednosti.
Ako je u ovako sivom danu i poslije ovakve priče uopšte moguće, nek vam je ugodan ostatak dana.
S.M.
|