Prvo razgledamo sve, sve nam je novo i zanimljivo, nakon nekog vremena zapazimo i lošije strane neke prirode, nekog sistema. Imamo puno da učimo pa nemamo kad ni misliti šta je i kako. Sve je lijepo dok nema neke konačnosti, spoznaja da trebamo donijeti odluku gdje živjeti do kraja života, čovjeka blokira.
Sjećanja na Bosnu su nam sva lijepa, vremenom pomalo počnemo idealizovati našu hranu, naš topli narod, koji nije škrt, zna se zezati, pomoći. Nekada nam je smetalo što nam u Bosni bez najave stalno neko dolazi a sada bi puno dali da nam neko „bane“, da nam zvoni telefon bar upola koliko u Bosni. Zaboravili smo i sve svađe i sva nezadovoljstva i sve dugove i sve razloge zbog kojih smo otišli. Bosna je tu u nama u nekom čudnom ružičastom oblaku i buri emocija. Nostalgija koja nas uhavati u stanju je čovjeka rasplakati kad samo vidi kesicu "Vegete" u nekoj tamo, obično turskoj radnji, ili čuje riječ Bosna. Na zvuk našeg jezika stanemo i tražimo ko je rekao poznatu riječ. Gledamo svijet po ulici i kao da osjetimo našeg čovjeka, ako je neko ljepši mi ga odmah u "naše" svrstamo jer mi smo narod najljepši, najpametniji, ali nekako i najbaksuzniji da mi iz naše lijepe zemlje nekada moramo otići. Ili mislimo da bi trebali, pa ćemo se nekada kao vratiti, a to nekada slabo kada dođe.
Pitamo se zašto smo u stvari otišli, ono što u Bosni nismo imali eto sada imamo, a opet neka tjeskoba u grudima ne da disati.
Vremenom sve nas rjeđe i ta nostalgija hvata, kad čujemo naš jezik onda samo što ne bježimo, mislimo, e šta ja znam ko je to i šta je, ko će se sada o ratu objašnjavati, šta je bilo, ko je otišao, ko je pobjegao, ko je koga napao i slično. Siti smo te priče i presiti.

Prve godine svaki praznik dolazimo, žurimo kući. Nakon mjeseci, godina, dragi ljudi nam izgledaju stariji, kao da su se smanjili, usahlih obraza, roditelji imaju nove bore a oči im pune suza kad god nas pogledaju. Kuća je samo za nas posebno urađena, u našoj sobi sve stoji kako smo ostavili, sve nas to čeka i govori da se oni nadaju da ćemo se mi vratiti. Za dane koliko se provede na odmoru, rodbine se više vidi nego što smo nekada za godinu viđali. Red je obići svaku tetku, svaku rodicu, svaku ovu i onu. Sve zanima kako smo se snašli, svi nam kažu da smo smršali, a mi nikome ne kažemo da nam ta silna hrane koju nam iznesu sve manje godi. Sve nam je masno pa se čudimo kako smo mi to prije i jeli. Ćevapi koje smo sanjali sada nam donesu bol u stomaku, sve nam ima drugačiji ukus, ni blizu onaj kakvog se sjećamo. Nakon par dana uhvatimo se u mislima da mislimo o svom domu u nekoj dalekoj zemlji i da nam nedostaje i to.

Bosnu počnemo gledati očima stranaca. Primjećujemo stvari koje nikad nismo. U mesnicama vise jagnjad sa prevrnutim očima i jezikom koji izgleda jezivo, krv kapa, a mesar čas prevrće meso, čas novčanice. Vidimo i smeće, i da je sve manje i starije nego nam u glavi ostade. Sada smo već ni tamo ni ovamo. Život nam se odvija negdje drugdje, i mislimo, da nam nije roditelja ne bi tako često ni dolazili. A opet, tamo nemamo uvijek osjećaj zadovoljstva, nekako, koliko god se trudili stranci smo, imamo naglasak, imamo druge običaje, koliko god to nekome bilo zanimljivo mi bi da se uklopimo u masu i da budemo kao ti što nas strancima smatraju. Polako kao da gubimo vezu sa korijenima a u drugoj zemlji teško ga puštamo. Maštamo kako bi bilo lijepo sastaviti sve dobro iz Bosne i druge zemlje. Osjećaj nepripadnosti kod nekoga traje kraće, nekoga duže vrijeme, emotivci gore prolaze. Lako je i za taj osjećaj, nas zanima onaj drugi osjećaj, zadovoljstva, sreće, gdje on raste, gdje njega da nađemo?
Nakon boravka ovdje i tamo mogu samo reći, u nama je i nigdje drugdje, neće nam ga dati ni jedno bogatstvo, ni zelenija trava ni toplije sunce, ništa, ako ga u nama nema i ako ga ne znamo naći. A vrijedi ga tražiti.
U ratu su neki bili sretniji nego u ovom miru, bilo je bitno preživjeti. U tom preživljavanju i onoj solidarnosti među ljudima koje zajednička nevolja snađe, ljudi su se znali šaliti, i to dobro. Suočeni sa surovom realnošću da ih svaki izlazak iz kuće može života koštati, na neki morbidan način uživali su u životu. Sjedi svijet, pa satima samo priča šta bi jeo i šta će prvo kupiti kada se deblokiraju putevi. Razmjenjuju se recepti za kaladont koji se pravi od nane, i ratnih kolača koji se prave bez jaja, maslaca, čokolade, i svega što kolač čini kolačom, recepti za "eurokrem" od mijeka u prahu, pa za med od maslačka. Svi mršavi i puni planova, samo da se preživi i sve će biti dobro.

Neki, tada mi misli pesimisti, prognozirali 10 teških poratnih godina a onda će da nas krene. Deset godina nam tada zvučalo kao 10 vijekova, mi mislimo, samo neka prestane pucanje, za godinu dvije ćemo se preporoditi. Sada mi se čini da su ti pesimisti bili ustvari optimisti, evo sada je 2006.godina a u Bosni neke elementarne stvari još u mjestu tapkaju dok zadovoljimo sve većine i manjine, dok se obnove i naprave novi vjerski objekti, pa taman neka ih ima jedan po glavi stanovnika, dok mi raspravimo koji mi jezik u Bosni pričamo. Pa ta Bosna kao da je od juče pa neki i danas zbunjeni oko naziva jezika, nema se kad valjda ni misliti što fabrike gotovo pa ne rade. Svojim trošenjem energije na važne, ali ne u ovom momentu i najvažnije stvari, mi otjerasno mlade mozgove koji znaju da jedan i jedini život žive, a bez njih će se teško Bosna na noge postaviti.

Bosna je sada dobra zemlja za malu djecu, djecu koja se mogu bezbrižno igrati u dvorištu, kome djedovi i nene ispunjavaju želje, koje ne muče misli o budućnosti. Samo da ih nečim zadržimo. U zemlji poremećenih vrijednosti, gdje se cijeni što ne bi trebalo, gdje imaju oni koji po svim logikama ne bi smijeli imati, čovjeku koju je učen da radi i pošetno živi, nije lako.
Ostaje nada da će sve nekada doći na svoje, kockice će se poslagati, priroda voli red, a mi smo valjda dio prirode. Prave vrijednosti ostaju a sve ostalo ima rok trajanja.

Za sve one koji čekaju da na njihovu kockicu dođe red, šaljem pozdrav iz zemlje koja se voli a ne zna zašto, jer prave ljubavi nemaju razloga. Kada volimo ne znamo zašto volimo, samo tu ljubav osjećamo. Odgovore ne treba ni tražiti, jer kad ih nađemo i ljubavi je kraj, a bez ljubavi se ne može.


S.M.