24.12.2008. Servisne informacije ... i malo tuzlarija
Polako nam se grad razbuđuje, u vrijeme dok ovo pišem još je mračno ali izgleda da neće biti loš dan.
Danas u Tuzlu stižu advokati Ilije Jurišića, nezadovoljni su tokom suđenja. Načelnik nastavlja sa podjelom novogodišnjih paketića, radnici "Aide" odlučuju hoće li ili neće prihvatiti ponudu Vlade TK i menadžmenta fabrike, u BKC-u prijem za novinare, i tako, ima svašta pomalo. Dan je pred Božić pa će svi koji ga slave da se spremaju, a nadam se da će se potruditi oko kolača. Volim one razne, suhe, božićne kolačiće.
Na zgradi Općine Tuzla jučer je postavljen vidio nadzor. Vidite na slici kako to izgleda, nema više prolaznicima čačkati nos kad prolaze pored zgrade. Sve je više objekata sa videonadzorom pa nije daleko od istine da je „veliki brat“ definitivno ušao u naše živote.
Kad već stavljaju ove kamere valjda će se povećati i otkrivenost krivičnih djela, smanjiti pljačke, napadi i sl., mada se brzo nauči gdje se nalazi koja kamera pa nije niko blesav da ispred nje stane ako ima namjeru šta protivzakonito da uradi.
Skoro je na TV-u bio prilog o čovjeku koji je više od pola svog života proveo po raznim zatvorima, pljačkao je po cijelom regionu i ne može prestati, voli više da obija nego da šta ukrade, brave su mu izgleda izazov. Kaže, nema tih vrata koja neće otvoriti. Pitaju ga koja su onda najsigurnija, kaže on – otvorena. Onda misli da su vlasnici kuće u blizini ili u kući, odustaje, jer je rijetko da neko ostavi nešto otvoreno ako nije u kući. Kod nas su inače kuće – vikendice na meti, neke se i više puta pljačkaju.
Paketići su jučer podijeljeni u Domu za nezbrinutu djecu, svaki put kada posjetim Dom potrese me sudbina djece koja su tamo. Mnoga djeca imaju roditelje, a u Domu su jer roditelji ne mogu ili neće da se o njima brinu. Tu su i slučajevi kada majka ostavi djecu da bi se ponovo udala, i uda se i ima djecu, a za onu u Domu i ne pita. Teško je to shvatiti, a šta li tek ova dječica u glavama i u duši imaju teško je znati. Djeca su neka željna pažnje, vole da ih neko mazi, da osjete da ih neko grli, pomiluje. Primijetila sam da djeca koja odrastaju u nekoj stabilnoj porodici, gdje su u redu odnosi između ukućana, ne vole uvijek da ih neko nepoznat grli, imaju dovoljno pažnje od roditelja. Neće svako dijete ni da se nosi ni dira, čak bježi od poznanika roditelja koju bi ih malo gnjavali. Ova djeca u Domu sama prilaze.
Stojim jučer, čekamo da počne podjela, a jedan mali dječak priđe do mene i gleda me, pružio ruke prema meni da ga dignem. Pa sam ga nosala, poslije mi dao ruku da se šetamo, pokazuje mi i da ima brata, i on je u Domu. Tako me je to potreslo, nije ni čudo što kažu da nije ni dobro dolaziti u Dom često ako nemamo namjeru povesti neko dijete kući. Emotivno vezivanje je neminovno, pa kako se odvojiti od djeteta koje svaki dan nosimo, a gdje je tu dijete, i kako se tek ono veže. Sa tuđim osjećanjima veliki je grijeh igrati se. Znati da neko dijete (ili odrasli), gaji prema nama neka osjećanja, znak je da budemo ozbiljni, jer sve rane tijela zarastaju a duše vrlo teško.
Sada idem a vama ostavljam pozdrave i jednu pjesmu koja se u zadnje vrijeme sluša.
Kad već stavljaju ove kamere valjda će se povećati i otkrivenost krivičnih djela, smanjiti pljačke, napadi i sl., mada se brzo nauči gdje se nalazi koja kamera pa nije niko blesav da ispred nje stane ako ima namjeru šta protivzakonito da uradi.