19.01.2009. Servisne informacije ... i malo tuzlarija
Pada kiša jutros u Tuzli, to treba vidjeti, tu ružnoću kad kiša pada na onaj prljavi snijeg. Trebaju mi čizme sa blatobranima. Nije nam više puno hladno, temperatura je par stepeni iznad nule.
Nema danas puno zanimljivih događaja, taksisti će da protestuju, možda blokiraju i grad, i to je otprilike to. Čini mi se da jedino stroge kazne mogu dovesti do reda u taksiranju. Taksista je na sve strane, znači da se to ipak isplati. Ima ih svakakvih, od ljubaznih do drskih, koji voze dobra ili loša kola. Bez obzira na sve cijena je ista, 1.5 KM ako ne skrećeš, taksimetra nema, isto se plaća ušlo jedno ili četvoro. Zaustavljaju se gdje stignu i često se baš zbog njih čuje škripa kočnica onih iza njih. Pade mi na pamet, samo ne znam bi li se to moglo izvesti, da recimo oni koji su nadležni nabave određeni broj taksi vozila koja će poslije da iznajmljuju ili prodaju onima koji žele taksirati. Tako ne bi mogao niko da koristi ni neispravno vozilo ni koje nije prijavljeno, registrovano i sl., a građani bi znali kada zaustavljaju taksi da je to vozilo sigurno legalno.
Idemo sada na malo tužnije teme, žao mi je nekada se mora i o tome. Vidjeti u Tuzli da neko priča sam sa sobom, okreće se u mjestu ili radi nešto neuobičajeno, nije neko čudo. Prolaznici gledaju svoja posla ili se malo sklone s puta još jednom sugrađaninu kojem je neka životna trauma razum pomutila. Preživjeli smo rat, svjedočili mnogo čemu ružnom, čovjeku neshvatljivom, a ni tolike godine nakon rata mnogo šta se nije promijenilo nabolje. Svakodnevno štrajkuju radnici, kriminal cvjeta, a pošten svijet u sebi akumulira velike količine stresa. Moraju se imati određeni ispusni ventili, naći bilo šta što anulira sve to negativno što svaki dan upijamo, slušamo i gledamo. Duševni bolesnici se mogu liječiti, u zavisnosti od vrste oboljenja mogu i normalno da nastave da žive, rade i privređuju. Oni koji spadaju u teške duševne bolesnike također mogu da se liječe ali malo je ustanova gdje bi mogli biti trajno smješteni. Ne ustanova tipa bolnice, nego s nekim humanijim okruženjem.
Čovjek sa slike je jučer držao govor samo njemu vidljivim slušaocima, pričao o politici i mnogo čemu drugom. Što narod kaže, ne daj Bože nikome.
Ponedjeljak je, kiša još pada, polako vozite, kupite sebi bar neki slatkiš koji volite.
Priča mi pomalo depresivana pa evo i tugaljive pjesme, samo nemoj da vas totalno ubandačim pa da posegnete za kakvim stimulativnim sredstvima poput alkohola. Čaše lomim ruke mi krvave, kako kaže jedna stara pjesma. Kad spomenuh alkohol, ne mogu da se ne sjetim priča iz prošlog sistema, a to se može vidjeti i u nekim starim filmovima. Dođu neke kolege, ili je prijem kod neke face, piju se žestoka pića a dan, radno vrijeme, radno mjesto, a često im ni meze ni pjevaljka ne fale. E nema toga više i baš mi je i drago.