TUZLARIJE - TUZLA DANAS 17.07.2009.
Servisne informacije
... i malo tuzlarija
Vruće je, kuhamo se, ali neka, neka, sve je bolje nego zima. U Australiji je sada zima, kako li to izgleda, ne mogu ni da zamislim. Biće da sad nose majice kratkih rukava, a ne mogu one bez rukava. Možda i kod njih neko piše neke "Malo Melburnija" pa kaže da im je hladno.
Tako se to piše kad se nema pojma, a šta ću ja kad vjerovatno nikad u životu neću Australije vidjeti, nemam nikoga tamo, a da i imam ne bi me ni zvali. Znam ja kako to ide, i rodbini kad se javim da pitam šta ima odmah počnu, eto gužva, krečimo, novu kuću kupili, bazen se zida, sve spavaće zauzete. Hallo ba, pitam samo šta ima, ali dobro da znam i kako su vam ruke raširene.
Pa šta ću, eto i ja ovdje kukam kad mi dođu, vremena kako se nije viđalo dovoljno je da se neki ponor različitosti između ljudi stvori, i fino je kad se sjede i ispriča o starim vremenima koji sat, ali sve to na tome i ostane, nikada više kao prije. Životi su nas sve promijenili i tako to i treba da bude. Nema to toliko veze sa činjenicom gdje ko živi, tako to bude i kada sretnemo nekog iz djetinjstva. Ja sam recimo imala najboljih drugarica ne znam koliko, sad neku od njih kad sretnem pa se onako jedva i pozdravimo pitam se kako smo i bile nekada tako dobre.
Što se tiče raje koja je u inostranstvu, dešava mi se da me ljudi pogrešno razumiju pa da odmah kažem da ima puno i do mene. Živci se izgubili, ne mogu ja više priča u stilu "crkosmo za Bosnom i kako vam je lijepo ali nećemo se nikada vratiti". Pa onda ide ona silna briga hoće li morati prodati treća kola, slike sa Havaja, iz Španije, Nijagarinih vodopada, Mjeseca, Marsa, južnog pola. Izgubi se i osjećaj za sve živo pa mi se čine poštenije priče koje neki znaju reći kao „dosta mi je ovog našeg ciganluka ne bih se nikad vratio, dođem da vidim roditelje, da nije njih ne bih ni dolazio“. Pa ja, niko nije budala, zemlja se voli, drage nam ulice djetinjstva jer su nam sjećanja lijepa, sjećanja na vrijeme bezbrižnosti, igre, dječije graje, a sada nam je lijepo gdje su oni koje volimo. Lijepo nam je gdje su nam djeca, bitno je da je njima lijepo i dobro, oni su ono važno zbog kojih radimo sve a ne vidimo to kao žrtvu.
Skoro sam slušala Aleksandra Hemona, priča o svom djetetu, o bezuslovnoj ljubavi kada dajemo i sretni smo što dajemo, a ne tražimo ništa zauzvrat. Koliko se puta dignemo tom malom biću, sretni da mu vode dodamo kad su bebe, da ih peremo kad se ukake, noću da im ustajemo i ljuljamo ih i hranimo, to samo roditelj može i samo se tako dijete voli i niko više, sve ostalo je na granici gotovo interesa.
Odlutah malo, vraćam se opet na jezero, opet ja išla, prije bih mogla reći da sam više izbjegavala poznat svijet nego plivala. Nešto nisam bila raspoložena za priču. Dok sam izbjegla sve kone i komšije, kolege i sve živo, nakiselila sam se u vodi da sam se sva smežurala. Što bi rekli, hošafka prava.
Ima da ponesem slamčicu da ronim kad koga nepodobnog vidim. Ma nisam ja tako grozna, pričam ja, i to puno, ali ima onih nekih faca za koje ne znam ni u koji životni period da ih smjestim, ko i znam ih i ne znam ih, a valja se pozdravljati. A tek one kone koje znaju sjediti ispred zgrade kao oni na balkonu iz Mapeta, ne može im muha promaći.
Pošto sam raspoložena za razne prijedloge, ima da me prime u društvo inovatora, sad mi je palo na pamet da se na jezeru napravi kao neki servis, ili kako se to zove, za izgubljene stvari. E sad, ne znam kako bi izgledalo da po vješalicama vise gaće i grudnjaci koji se najčešće zaboravljaju, pa su tu i peškiri, japanke (kod Kineza pola marke) ali svijetu valjda sunce udari u glavu pa pola stvari ostavi.
Baš jučer, presvlačim se u svlačionici i vidim neko zaboravio gornji dio kostima, onaj ogromnih košarica da se pitaš je li ovo moguće. Izlazim ja kad neka žena galami za mnom hejjjj zaboravila si kostim, meni je pozlilo, mislim šuti bona, mogu cijela uću u pola tog kostima.
Nasmija me sad prijateljica, zove i kuka, dobro svi kukaju, ali neke slušam, i tako kuka ona kako joj valja na depilaciju pa joj neka vena iskočila, pa kaže "što ti i je život, dok drugi nasljeđuju kuće, stanove i milione, ja sam nasljedila dlake i vene.
Što se mene tiče ja ni na jedan višak ne kukam, višak se može skresati a manjak teško nadoknadi.
Petak je, dan za.... novi početak. Uživajte sutra i prekosutra.
S.M.
|
