TUZLARIJE - TUZLA DANAS 11.09.2009.
Servisne informacije
... i malo tuzlarija
Danas je sunčano, baš je fino. Jučer ujutro je bilo manje sunce ali je zato u toku dana bilo jako toplo. Moglo bi ovakvih dana biti više, djeluje mi stabilno. Ne mogu ni zamisliti kako izgleda da je stalno sunčano ili kišno vrijeme. Vjerovatno je pomalo i dosadno da je svaki dan isti. Ne priča se kod nas bez razloga o vremenu, zanimljivo je, mijenja se stalno i ima puno varijacija. Sunčan dan može biti i lijep i ružan, i sve između toga, nekada nepodnošljivo vruć pa jedva čekamo da kiša padne.
Danas je 11. septembar. Na svim svjetskim vijestima će vjerovatno da puno pričaju o 11. septembru koji se baš kao takav i spominje bez godine. Datum koji je promijenio toliko toga i nakon čega i dan danas mnogi osjete posljedice. Dovoljno je putovati avionom pa da se vide novi režimi kontrole putnika.
Dobro se sjećam 11. septembra i gledanja užasa na TV-u. Izgledalo mi je kao smak svijeta. Isti dan u mjesecu, drugi mjesec, druga godina, desio se strašniji užas, onaj u Srebrenici ali bez CNN-ovih kamera. Jedan od najcrnjih datuma novije historije svakako je 11.07.1995. mada su tamo ljude ubijali danima, a ne samo 11-tog. Strašno i neshvatljivo. Te baksuzne jedinice u datumu mnogi pamte kao dan kada su izgubili nekoga najdražeg. Nad simbolikom brojeva se često zamislim, a isto tako često kada vidim ciframa izražene žrtve mislim kako je svaki taj broj osoba, neko ko je volio i koga su voljeli, neko ko je bio živ kako smo živi sada mi. O tome treba više pisati, kao i onima koji ostaju nakon besmislenih ubijanja i stradanja.
Nema riječi koje dovoljno dobro opisuju emocije. Šta je uopšte emocija, skup nekih neobjašnjivih osjećanja, treperenja, uzbuđenja? Svaki mjesec pratim mirne proteste žena Srebrenice, i svaki put se osjećam kao da tu i trebam i ne trebam biti. Ne volim ni uzimati izjavu, snimim što žele same da kažu, ne pitam ih ništa, šta da pitam? Kako se osjećate?
Kako godine idu sve više volim suvenire. Prave suvenire, sitnice koje tačno govore o nekom gradu ili državi. Strašno su mi drage te sitnice koje sam sama kupila ili dobila na poklon kada neko stigne s puta. Desi se i da neko dođe iz inostranstva a ovdje kupi neki skupi poklon, nešto što ja mogu i sama kupiti, ali meni su baš one sitnice koje ne mogu kupiti drage. Jedne godine dobijem iz Egipta malo obojenog pustinjskog pjeska u bočici od stakla. Staklo je tanje nego ono od sijalice. Godinama sam taj pjesak gledala, boje mi zanimljive, gledam kako se miješaju. Neki dan brišem prašinu, jedan pogrešan pokret i razbije mi se ta flašica, a pijesak se raspe po polici. Sad mi nedostaje riječi da opišem koliko mi je to bilo žao. Nakon prvog šoka krenula je akcija spašavanja što se spasiti može od hrpice pjeska izmješanog sa oštrim staklom. Pa sam sa kašikicom od sirupa (one plastične koje nam bude žao baciti pa se po ladici skupi desetak komada) pijesak stavljala u malu cjediljku za čaj pa prosijavala u tom mini situ dok nisam uspjela sav pijesak da spasim. Radim ja to, Pepeljuga mi nije ravna i mislim, šta bi rekao neko ko živi u pustinji da me vidi kako ja šaku pijeska prosijavam. Njemu pustinjski pijesak nema važnost, da tako kažem, zavoljene sitnice.
Koliko se većina veže za sitnice, predmete, kuće, neobično je što se čudimo drugima koji kukaju zbog izgubljenog rokovnika, marame, narukvice, sata, a gdje je tuga zbog uginulog papagaja. Ta, često mala ptica, toliko radosti donese jednoj porodici, i toliko čuđenja drugima, gotovo im je razlog za zezanje kada ugine. Emotivna veza se ne može procijeniti, valjda zaboravimo da smo i mi tako vezani samo za nešto drugo. Kroz te sitnice zaključim i da ima nekog gotovo praznovjerja u ljudima, kao da će nam se desiti nešto ako se desi nekoj sitnici koja nam je bitna.
Svi su ljudi tu manje više slični i bez obzira koje intelektualne visine dostigli, uvijek ima nešto tako što čovjeka veže, pa i navika koja ga tjera da neke stvari ponavlja ili neke ne čini. U blizini zgrade gdje živim su dva drveta koja su dosta blizu posađena, ipak, razmak je dovoljan da čovjek komotno prođe (ako ne jede puno lepina ovih dana). Ja tu ne prolazim. Nisam ni kada sam bila dijete pa mislila da ako tu prođem da ću dobiti jedinicu, ni kada sam bila mlađa, a ni sada kada ne znam zašto tu ne prolazim ali poštujem i dalje odluku desetogodišnje mene.
Malo sam odlutala pa se zapetljala, a htjela sam samo reći da je čovjek prava fabrika za emocije, koliko samo može da voli a i ne voli. Htjela sam reći i da nečije emocije, koliko god nam se činile i smiješne, treba poštivati kao i svaki drugi osjećaj, a posebno bol, bol duše nečije.
S.M.
Porodilište - u toku protekla 24 sata rođeno je 12 beba, 4 djevojčice i 8 dječaka
Hitna služba - u toku protekla 24 sata obavljena su 134 pregleda
Vatrogasci - imali su 1 intervenciju
MUP TK - javni red i mir narušen je 6 puta, prijavljeno je 12 krivičnih djela, dogodilo se 12 saobraćajnih nesreća
|
