TUZLARIJE - TUZLA DANAS 25.04.2006.
Svakog gosta za tri dana dosta
Svakog gosta za tri dana dosta, tako kažu kod nas i ne čudim se. Kod nas se nekako oko gostiju previše trudi. Gost ima poseban status. Rijetka su kod nas pitanja hoćeš li jesti ili piti, kako se uđe već ide kafa, sok, kolači, Jadro keks, napolitanke, ako ništa čajni kolutići, samo daj daj iznesi sve što imaš.
Ne iznosi se rado ono što svi jedu a i ti gosti kad su kod kuće, gdje će neko iznijeti makarone, grah, buraniju i ostala jela za domaće ali ni slučajno za goste.
Gost dobija sve najbolje, od hrane, stolice, posteljine, svega što mu njegov status gosta traži i zahtijeva. Što se tiče hrane, osim što mora biti ukusna mora zadovoljiti i estetske zahtjeve domaćice, tako da će sve one male bureke, koji su super ukusni ali eto ne izgledaju baš nešto, pojesti muž ili djeca da gost ima one koji i savršeno izgledaju.
Taj isti muž ili djeca ne mogu govoriti kako inače pričaju niti mogu obući što inače oblače. Naravno, i to zavisi od gosta, i koliko nam je blizak.
Tako je to kod nas, pa nije ni čudo što se kaže svakog gosta za tri dana dosta, jer stvarno ga je dosta, nakon gostiju treba uzeti odmor.
Nepravda je kako neka ukusna jela nisko kotiraju na ljestvici jela za goste. Eto, recimo grah, pa nekako mu i riječ prosta, baš nikako fino ne zvuči, čim kažem grah već me smijeh hvata, a uglavnom ga svi vole.
U poređenju našeg načina ugošćavanja sa onim u većini nama stranih zemalja, razlike su evidentne. Prvo, tamo ćete uglavnom otići nekome na poziv, sve je isplanirano, najavljeno, u tefter zabilježeno, taj i taj dolazi na kafu. Došao je na kafu i to će i dobiti, nema šanse da mu ze zalomi još šta, kao kod nas dođu da traže od komšije čekić a vrate se kući bez čekića, pili kafu, jeli burek, zamotali i djeci da se ponese.
Da se vratimo strancima, dakle na šta dođete to i očekujte.
Priča mi jedan prijatelj kako su u Holandiji bili pozvani čak na ručak, nakon njega, pita domaćica hoćete li sladoled, prijatelj i njegova draga kažu ono naše, ne hvala nećemo, ne možemo ili šta se već u takvim prilikama kod nas kaže. Zbunilo ih što je izostao legendarni dijalog
- Ma, ne mogu.
- Šta ne možes, da vidis što je dobar?
- Ne mogu svega mi, hoću da puknem.
- Nećes kući dok ne probaš!
Holanđanka tako iznese mužu i sebi sladoled, jedu, slade se, našim Bosancima voda na usta a ne mogu sad reći, ma hoćemo mi, naše neću je hoću.
Samo nije ni loše što tamo sve fino pitaju, ne daj bože da iznose kao kod nas pa stave ispred nas paprike punjene naranđama i košpama od lubenice, neke stanovnike dubokih mora i slične, kažu jestive stvari.
S.M.
|
