TUZLARIJE - TUZLA DANAS 10.05.2006. Imaš li mobitel ? Nekako u ratu, kada se pokidaše svi putevi i veze sa svijetom, pojavi se i mobilni telefon, uz radio amatere jedini način da čujemo rodbinu koja je bila na skroz drugom kraju svijeta.
Čekalo se u redu da se razgovara preko telefona koji nema žica, s dvije ruke se držalo toliko je to čudo bilo. Kada se smanjio do otprlike veličine daljinskog za TV, oni koji si imali malo više love kupiše i prvi mobitel. Bili su tada jako skupi, kad vidiš nekoga da ima mobitel, o tome se pričalo, kako se samo kod nas o svemu i priča. Nismo se mi tada dijelili po nacionalnoj osnovi nego na one koji imaju i nemaju mobitel. Kad nekoga predstavljamo, kažemo, taj i taj - ima mobitel. Ko ga je imao čim dođe negdje stavi ga na sto, prvo da ga svi vide a drugo, jer je bio velik i težak pa se ne može s njim ni sjediti da ne žulja. Nije se ni mogao staviti u džep nego se posebna tašna nosila, tašna za mobitel. Malo pomalo, kako to već tehnologija napreduje, smanjiše se i mobiteli i cijene istih, ali ostade navika da se i dalje na sto stavljaju ali sada samo da se vide. Gledaš pa kontaš šta je ono, gdje ćeš se provaliti pa pitati, misliš karmin, upaljač, tako je to sad malo .
Da se na svijetu po glavi stanovnika izbroje mobiteli mislim da bi Tuzlaci zauzeli prvo mjesto. Svi članovi jedne porodice uglavnom imaju mobitel, i jedan rezervni, uz to i fiksni telefon. Neka telefona, samo se pitam kako smo mi ljudi živjeli bez mobitela?
Sjediš s nekim a SMS poruke stižu, zvoni, nema tome kraja. Kad nas nešto uhvati mi moramo svi imati, to se uklapa u onaj naš kodeks ponašanja tuzlanske raje.
Moram priznati da sam ja među zadnjim nabavila jedan, načitala se ja priča o tumoru na mozgu i štetinim zračenjima a hipohonder koji u meni vječito radi u tri smjene, nije mi dao da kupim. Ali kakav tumor, kakvi bakrači, kad su me počeli pitati za broj, pa kad kažem ja nemam mobitela, valja izdržati taj pogled i to ibrečenje. Nemam mobitela, pa to je izjava za koju mi je trebala velika hrabrost. Šta će moja malograđanska duša, koja nešto kao teži da razbije obruč mahale kad nema snage da izdrži taj pogled. Kupih i ja jedan, isto izvadim na sto, sve što sam se rugala sad ja još gora, manijak. Najgore mi kad me niko ne pita za mobitel pa moram sama početi, opsjednuta SMS porukama, najbrža ruka Tuzlanskog kantona u kucanju SMS poruka, prije smo imali žulj na srednjem prstu od pisanja, a sad na palcu od SMS-a.
Totalni sam ovisnik, bez mobitela ne mogu nigdje otići, nema govora, sa mnom je uvijek. Pokušavam se odviknuti, neki dan sam uspješno bacila smeće bez mobitela.
Nego, juče preuzimam vijest o vlasniku Bristola, pa kontam, a ljudi dragi čovjek ima hotel, a ja dok kupim karticu od 10 KM srce se na komade raspada, štedim štedim, ali džaba, ne može ono meni biti pa ne smijem ni reći koliko.
Štednja je u genima, znam ja, a ja nemam ni jedan za štednju i pomirila sam se s tim da hotel neću nikad imati ali imam mobitel, a imas li ti mobitel? :)
S.M.
|