TUZLARIJE - TUZLA DANAS 29.05.2006. Zdravo zdravo
Kako koja godina ide, sve više ljudi poznajemo, a s tim dolaze i novi problemi. Gledamo neko lice i znamo, znamo ga sigurno, ali kako, odakle, nikako da ga smjestimo negdje, iz kojeg je perioda, iz kojeg životnog doba, je li to neko iz bivšeg komšiluka, nečiji roditelj, neko ko nam naplaćuje stanarinu, poštar ili rođak. Reći nekome da ne znamo odakle ga znamo nije nikako dobro, nema tog takta koji će nas spasiti. Ljudi su ponosni kad su takve stvari u pitanju, neće niko da ga ne znamo kad on nas zna. Zato mi kažemo neko neutralno dobar dan, zdravo, a mozak radi 1000 na sat, u glavi pada baza, sistem se ruši, nadamo se da će reći neko poznato ime, neki lik, pojam, da nam pomoge da se sjetimo. A koja promjena na nama kada shvatimo ko je, koje oduševljenje, sada mi pitamo, sada smo mi ravnopravan sagovornik, nije to više jednačina sa jednom nepoznatom.
Uz taj problem koji nije ni tako strašan imamo i problem pozdravljanja tj, nepozdravljanja. Nema mi ništa gore kada sretnem nekoga koga znam da znam, i ta osoba znam da mene zna, i onda ja pogledam, čekam, i ta osoba mene gleda, ide moje hrabro zdravo, pa šta bude, a ta osoba prođe i onda u sebi psujem sve, i muka mi što mi zdravo ostade u vazduhu.
Najgori su oni teški na pozdravima, ili oni s kojima smo kilu soli pojeli a poslije konta da li da nas i pozdravi.
Ali, šta se može, osim na svako zdravo reći zdravo, ne košta nas ništa.
S.M.
|