TUZLARIJE - TUZLA DANAS 28.03.2006.
Prosjaci u Tuzli
Prosjaka je uvijek bilo i biće, ima ih u svim zemljama. Možda ja ranije nisam obraćala pažnju, ali mi se čini kao da ih nikad nije bilo više nego sada.
Sjećam se jedne nene, koja je u 6. bosanskoj, pored jednog mostića stalno prosila. Ništa nije pričala, samo sjedi, čeka, gleda svijet i nekako se smiješi, uvijek je bila sa nekim smiješkom na licu, meni je čak djelovala smirena i kao da joj i nije tako loše. Za nju se poslije pričalo da nema potrebe da prosi, da ima i kuću i djecu ali eto, jače je to od nje. Na komadu kartona provela je godine života, zakunja pa se trzne kad ko baci koji novčić. Ta nena je i danas živa i još prosi.
Prosjaka je puno, ima ih na gotovo svakom semaforu u gradu, posebno djece. Ako šetate gradom tu su, ulaze u prodavnice, na putu od Male pijace do Gradine, na stepenicama koje vode do Gradine, često prose i trudnice, obično jako mlade, pa još imaju bebu ili mala djeca oko nje sjede. Neki su tihi, neki hodaju za vama, vuku vas za jaknu, pričaju, žele ti svu sreću svijeta, narod k´o narod, nekima daje, neke tjera, neke savjetuje.
Kod BKC-a na Ircu, djeca na travi leže između saobraćajnica, igraju se, trčkaraju pored zaustavljenih kola, neka neće da odu dok im nešto ne date. Ima jako male djece, nemaju više od tri godine. Baš u jednoj takvoj grupi je bila i nesretna djevojčica Hajra koja je izgubila noge nakon što ju je udario voz u blizini. Nisam je dugo vidjela, ali ta ista djevojčica je poslije izlaska iz bolnice, opet prosila, sada u invalidskim kolicima.
U vezi te djece osjećanja su izmiješana. Prvi susret s njima gane čovjeka, ne može niko ostati ravnodušan na djecu koja po snijegu sjede na ulici. Na žalost, tako su česta pojava da se od njih počne okretati glava. Misli svijet, pa nisu moja briga. A opet, teško je proći od Skojevske do Slatine a ne dati nikome od njih marku. Pitanje je je li se toj djeci odmaže ili pomaže davanjem novca kojeg oni samo predaju u ruke ili roditelja ili onih koji ih sile na prosjačenje.
Tragična je pojava rađanja djece – radne snage. Za mnogo šta nam trebaju dozvole jedino roditelji mogu biti svi.
Dok se neki bračni parovi, koji imaju dovoljno mjesečnih prihoda, teško odlučuju na jedno, dvoje djece, a treće je već neobična pojava, porodice socijalni slučajevi, koje nemaju nikakve prihode, imaju i 13-oro djece. Skoro je jednoj takvoj porodici trebala pomoć za liječenje oboljele bebe, a kažu ukupno ih je 13, roditelji nisu nikada radili, nemaju ni lične karte pa ne mogu ni račun otvoriti na koji bi eventualno neko uplatio neka sredstva. Znam da to nehumano zvuči, ali mi se ipak čini humanije ne rađati djecu, nego rađati socijalne slučajeve. Umjesto stimulacije rađanja bolje da slušamo o planiranju porodice. Možda dušu griješim ali mi se čini, da kad neko zna roditi 13 djece, zna i kako ih ne roditi ako je svjestan da hljeba nema ni za jedno.
Da se ja opet vratim na prosjačenje. Legendarna je izjava žene koja je na pitanje koliko zaradi prosjačenjem rekla „nije to ni blizu k´o nekad, nema narod, slabo zaradim, moram ja i autobus do Gračanice platiti, kupim litar dva rakije, 4 hljeba i to je to“ . Ispade da ona dnevno zaradi bar 15 KM, sto je mjesečno odličnih 450 maraka za posao sjedenja na ulici po cijeli dan.
Ne zna čovjek šta o njima i da misli, da li da ih žali ili misli da bolje prolaze od tuzlanskih penzionera, nezaposlenih, siromašnih ali koji hoće raditi, pa hljeb zarađuju i čišćenjem kuća i prodavanjem na buvljaku. U toj masi prosjaka teško je i razlikovati kome treba pomoći, kome ne treba.
Ti, koji su zdravi i pravi, meni i nisu toliko zanimljivi kao djeca, djeca ulice, koju neće niko ni hraniti ni oprati, ni maziti, ni u školu upisati, koja ne vide ni planine ni mora, ni udobnog kreveta, koji su se rodili da bi prosila nesavjesnim roditeljima. Kakva je njihova budućnost? Jednog dana izroditi svoju djecu koja će za njih prositi?
Na slici su brat i sestra, ona je draga djevojčica, voli da priča, kao da joj je dosadno, pa samo nešto zapitkuje, simpatična, prilazi svima, dobije ponešto od mnogih. Juče je bio divan sunčan dana a ona šeta sa raširenim košobranom. Koliko ove djece budu žrtve pedofila i drugih perverznjaka, da li iko i primjeti kada ovakvo jedno dijete nestane, da li ikoga i zanima kakav joj je ovo zavoj na licu?
S.M.
|
