TUZLARIJE - TUZLA DANAS 18.09.2006.
Sad ću da vas zarazim neraspoloženjem
Jest' meni nekad drago što sam Tuzlanka, Bosanka, a i Hercegovka, pa mogu da kritikujem i zemlju i grad, i Bosance i Hercegovce, a da mi niko ne može ništa reći.
Naravno, da ako je tu neko ko nema ove naše krvi, da ću sve u zvijezde da kujem ali ne može se biti nerealan. Najlakše je kritikovati, svi to mogu, teško je pohvaliti a još teže pokušati nešto popraviit. Pošto mi danas nije do teške rabote ja ću s ćejfom da kukam i sve vas oneraspoložim, kako sam samo pakosna i zlobna danas. Kako narod kaže zmija otrovnica bi se od mene otrovala.
E, pa da vidim na šta prvo da režim. Recimo na vrijeme u Tuzli. Moje lično mišljenje je da Tuzla ima katastrofalnu klimu. Dani, kada mi je sve potaman, što se vremena tiče, su u manjini. Kada je ljeto, vrućine su nevjerovatne, sparina uz puno vlage ne da disati. Jesen, nekako rano dođe, dan se skrati kao po direktivi. Evo, danas je 18. septebmar, prošlo je deset, a ja sam u mraku. Kiša samo što nije, sve je tmurno, tamni oblaci se nadvili, pa imam osjećaj da mi na glavi stoje. Oblaci koji utiču na raspoloženje, tačnije, kvare ga. Jesen u Tuzli je bogu plakat, još kad dođu one dosadne kiše, pa ne znaš šta ćes od sebe, ni šta da obućeš, ni gdje da se prošetaš. Gdje god kreneš bare, ili u nju staneš ili te okupa neko automobilom kad kroz nju proleti.
Bude i lijepih dana, posebno ako se pravi ajvar, pa na vikendicama uživamo u posljednjim toplim danima. Kod nas kad se peče rakija, zove se na kazan, to je neki muški običaj, šta rade idu s kazana na kazan. Ne znam što se ne zove kada se pravi ajvar, pa da mi žene sjedimo i mezuckamo, kifle kupljenje kod Kabila ili Hukića s kajmakom dok se ne zavrži ajvar, suho meso i da ne nabrajam.
Zima mi je nekada ljepša od jeseni, posebno je kroz prozor lijepa, kada se bijeli snijeg, on je bijel samo kada tek napada, za koji dan, od bijelog preko sivog do potpuno crnog, leži u hrpama do proljetnog sunca. Na ulicama ledom okovanim, kližemo se, zima nam, vučemo se pod punom zimskom opremom i opet drhtimo. Dani kratki, svi isti, spavaj, ustaj, radi, jedi sarmu ili grah i idi spavaj, i nadaj se da ćes bar sanjati da živiš u nekoj zemlji vječitog proljeća.
Proljeće je lijepo, behar, sve toplije vrijeme, dani duži, polako skidamo dio po dio zimske odjeće, zaključimo da nemamo šta obući pa kupujemo šta novo, s proljećem dođe i nova moda a mi moramo biti u trendu, to nam je u krvi, sa svijetom i ispred svijeta u praćenju mode, a za ostalo polako, pa valjda ćemo nekad stići taj svijet i u drugim stvarima. Nije zec neće pobjeći.
Eto i ljeta. Ovo bi čudno, prvo hladno pa naglo uđosmo u ono što zovu toplotni udar, već izudarani od mnogo čega odbismo taj udar, i dok tamo neki nježni Holanđani, Frnacuzi i drugi i umriješe od vrućine mi dočekasmo jesen. Kako je samo u knjigama opisuju, te boje drveća, neba, te mirise, te nema šta nema, u Tuzli je jesen gluho i ćoravo bilo.
Eto iskukah se ja k'o godina i bogami mi lakše, kažu ljepo je, tj. korisno izbaciti iz sebe što te muči, a što i druge zaraziš neraspoloženjem to je već tuđi problem.
Ja sam podložna raznim zarazama, meni kad neko kuka ja nakon dvije rečenice gora od njega pa me moraju tješiti, pročulo se to preko sedam gora i sedam mora pa mi ljudi ništa i ne govore, zaobilaze me u velikom luku, a ja kontam „profesore čujemo l' se“
S.M.
Priredio(la): S.M.
|
