TUZLARIJE - TUZLA DANAS 04.11.2006.
Težak ovaj naš bosanski
Dugo sam ja mislila da je naš jezik lagan, samo strancima težak, ali kako godine idu, vidim ja nije to baš tako. Sve se teže i teže sporazumijevam s ljudima, niko nikoga ne razumije. Nešto kažem, pa to dobije neku drugu dimenziju, pa kad mi neko kaže šta sam ja u stvari mislila i sama se počnem pitati jesam li mislila što jesam ili što drugi kažu da jesam. Zato ja sad kažem težak ovaj naš jezik, nema težeg.
A ne važi vala ni ona Vukova piši kako govoriš. Jednom sam sa mojim pametnim savjetima zeznula rođeno dijete. Znao je on rano sva slova, pisao kao i sva djeca mama, tata, medo, cuko, maca, auto i sve one teške riječi koja sva djeca nauče da pišu da se gosti dive a djedovi otvaraju novčanike.
Vremenom dijete, a i mi svi s njim mislili, da takvog rukopisa, takvog talenta za pisanu riječ dugo niko nije vidio. Pa još kad napiše medo plavom a maca crvenom bojom, to je već izazivalo svađu na koga dijete liči, tj. na čiju porodicu. Krenu dijete i u školu i sve bi fino do prvog diktata. Vrati se iz škole sa pozivom roditeljima da dođu u školu. Pošto se ja otimam da idem kad mi dijete hvale odem ja sama, sredila se od glave do pete, pripremila i maramice, kada mi krenu suze radosnice, mislim sve i kako ću učiteljici reči da zna pisati od prve godine. Što da joj govorim istinu, a i šta da radim kada sam i sama zaboravila od silnog smanjivanja godina kada je prohodalo, kada progovorolio, kada naučilo pisati.
Dolazim ja do škole, ponosno se penjem uz stepenice, svako dijete usput nešto pitam i tako raspoložena stignem i do učiteljice, a učiteljica lupka nervozno nogom i gleda me preko naočara. Kaže ona meni, ovaj diktat je za čistu jedinicu ali pošto inače ima petice, ocjenu mu nisam upisala u dnevnik.
Meni sad ništa nije jasno, upitnik mi stoji iznad nove frizure. Već mrzim učiteljicu i pokušavam se sjetiti svih životinja iz ZOO vrta na koje me podsjeća, sva važna kažem da hoću ja da pogledam šta je moje zlato, duša i sreća pisala.
Kad imam šta i vidjeti, tekst pun riječi IŠO, DOŠO, POŠO, ĐE, UVJEK, MLJEKO, HODO i sl. Idem ja sad kući, noge vučem, guši me u grudima, trebaju mi šećer i voda, ulazim u kuću a skupili se djedovi i nane prvi red, tetke drugi i ostali u treći, svi svečano obučeni čekaju mene sa nagradom za našeg malog đaka prvaka.
Samo bacim diktat, svi čitaju i smiju se a meni nije ni do čega, otračamo začas učiteljicu, da bar malo štuca. Pitam ja sina što je tako pisao, a on kaže, pa ti si meni mama rekla, najlakši je naš jezik, sve piši kako i govoriš, ništa lakše i ja sam sve tako.
Onda smo mi njemu uglas objašnjavali nije ba tako, ti kažes đe si ali pišeš gdje si, kažes piso ali pišeš pisao, i tako mi njemu kroz primjere sve fino objasnimo da on zna kako se priča, kako piše. Kaže on nama, pa što onda kažete da nije kao u engleskom?
Ko bi to znao objasniti, što je to tako i kako pričaju Tuzlaci, i da kad neko puno pravilno govori misle da se folira. Kaže mu se što se pravi, što se folira pa priča ono IŠAO, DOŠAO, to se smatra nekom kao feminiziranom osobinom kod muškaraca, to je gore nego nositi maramu oko vrata ili rukavice, a da ne pričamo o onoj maloj tašnici.
Tu noć dugo nisam zaspala, mislim ja o tom našem jeziku, uz njega ljudi postali kao plastelin, svakom sistemu ili režimu se prilagođavaju. Nakon ovog zadnjeg rata (kod nas u Bosni treba ove ratove numerisati, pa da se zna na koji se misli, op.a) jednu od najvećih promjena doživi baš jezik. Kako je koja granata padala sve što je nekima ličilo na jezik preko Drine, počeše izbjegavati, pa šta će drugo nego se nageli na zapadne nam susjede. Neki počeše pričati, ne mogu reći kao da su iz Zagreba, ali tu je negdje ta mješavina zagrebačkog i našeg. Neki počeše da “bacaju“ na beogradski. Svašta se u Tuzli može čuti pa kad te nove riječi uđu dobro u govore drugih, u novine, i TV, a mi nekako kao spužve sve upijamo, ne može se desiti da svima bar neka riječ ne zaluta. Pa nema kako se sad ne priča. Ima nas i onih koji teško mijenjamo nešto, ja sve nepravilnije i nepravilnije pričam, stalno mi neko govori neko novo pravilo a ja mahnem rukom i kažem samo vi mene pustite.
Tako vam ja imam riječi koje na jedan način govorim a na drugi pišem, kao opština i općina, ima tih primjera puno i boga pitaj šta će na kraju sa mnom biti, hoće li me iko razumjeti a i ja druge, hoću li imati s kim riječ koju razmjeniti.
Bilo kako bilo bosanski se na jedan način piše na drugi govori, a akcenat je nešto o čemu se može nadugo i naširoko, nešto što začini svaku našu i pravilnu i nepravilnu riječ i stavi nas gdje nam je mjesto.
S.M.
Priredio(la): S.M.
|
