TUZLARIJE - TUZLA DANAS 09.11.2006.
Tuzlarijanje
Sjetih se kako smo u ratu
Jedna sam od onih koji duboko u sebi ratnu traumu nose, život ide dalje, pa poslijeratne godine obilježiše neke druge zančajne stvari u mom životu i svijetu. Ipak, puno je prilika da se rata sjetim. Kako i ne bih kada TV dnevnik počinje sa izvještajima o ratnim grobnicima, pričama o hapšenjima zločinaca i sličnim temama, i da hoću ne mogu zaboraviti.
Živci nekad napeti kao strune, skačem kad neko zalupi vratima, i hajde to nego juče skočih u liftu kada je dijete puklo balon od žvakače gume. U meni su negdje ti zvuci detonacija zauvijek memorisani. Osim toga puno, puno toga se zaboravilo, pa tako i glad, hladnoća i ostale nedaće koje nas snađoše tada. U ratu smo se puno družili, sjedili u mraku po kućama i pričali, razgovaralo se i puno čitalo. Šta drugo da radiš, nema struje, ili pričaš, ili uz svijeću čitas ili spavaš. Više sada imam problema sa spavanjem nego onda, spavala sam tada dobro, pokrijem se svim dekama koje imam, komplet obučena pa i sa kapom a nekad i rukavicama, i opet mi zima.
U tim silnim pričama, puno se o hrani govorilo, glavna tema je bila šta bi jeli da možemo. Željni svega. I svi se složismo u jednom, ako dočekamo mir, nikada nećemo biti bez zaliha hrane. Dođe i mir, dođe još puno toga, a od zaliha hrane gotovo da nema ništa.
Tako kod mene nije nikakvo čudo da dođem iz prodavnice, ruke pune kesa koje jedva nosim, vadim stvari iz kesa, šampone svakom različite, kaladnont za jutro i noć i osjetljive desni, i dječiji, i za bijele zube i za sve moguće probleme, tečne sapune sa kremom da se ruke ne isuše, sokova, slatkiša, voća, svega a onda vidim da nemam ni zrna soli, ili nekad kapi ulja. Nemam osnovnih stvari, a da ne pričam o brašnu koje kupim kilu dvije i to je to. Sva sreća radnje blizu pa mogu brzo sići. I nije meni problem sići nego mislim kako sam nekad kratog pamćenja.
Sjetim se nekad svoje nene koja je uvijek imala zalihe hrane, meni to bilo čudno, vreće brašna, kafe, šećera, pod kaučem vreća oraha, smijala se ja tome. Nemam ja te gene za štednju i organizaciju. Da bar ima kakav kurs, da se naučim planskom trošenju.
A što ovo pišem, zato što mi nije godila gorka kafa koju jutros popih, jer se nema šećera. A najbolje je što mi jučer pozvoni neka žena, poče priču o svom siromaštu, ja je samo prekinem vidim nemam ništa sitno, uzmem jednu kesu stavim od svega nešto pa tako i neotvoren šećer i jutros ja nemam. Pa dragi Bože, ima danas da odem i svega kupim u velikim količinama i još ću da nazovem one svoje ratne drugove i drugarice da ih pitam kako oni i njihove zalihe. Neću puno na telefon potrošiti, malo ih je ovdje, sve je to negdje po bijelom svijetu, valjda ljudi vide da su i oni loši sa skupljanjem zaliha u ovoj zemlji gdje vješito neko zvecka oružjem, pa otišli u zemlje koje ratuju na tuđem a nikada neće na svom terenu.
S.M.
|
