TUZLARIJE - TUZLA DANAS 26.11.2006.
Sad znam koliko ne znam
Jeste lijepo kad se neki strani jezik uči, a stranca samo na TV-u vidiš pa se diviš sam sebi kako ih razumiješ i misliš, pa ja ovaj jezik znam bolje nego svoj. Najbolje je kad kažu kako znaju španski, a na pitanje gdje su naučili kažu uz sapunice.
Sve je fino dok se ne ode tamo gdje se taj jezik priča. Nisam u školi učila njemački ali uz partizanske filmove gledane u djetinjstvu fond riječi tog tada ružnog mi jezika bio je zavidan. Pravo sam ga počela učiti dosta kasno, a poznata je stvar da se jezik „lomi“ ranije, tako kaže naš narod i nema tu dileme. Pet godina nakon rata, kada su svi koji su iz Bosne otišli ili ostali tamo ili se vratili, ispade prilika da odemo i mi u bijeli svijet. Dileme nije bilo, to se ne propušta, sve mi to isplanirali i do ganjanja papira ostalo još koji mjesec. Mislim ja, taman da ono svoje znanje njemačkog obnovim jer nekako najviše znam ratne tematike iz priča onog plavog glumca kome ne znam ime a stalno je Nijemce, što bi sram nas i stid bilo rekli, Švabe glumio.
Kupim ja „Njemački u 100 lekcija“, učila svaki dan, sama sebe propitivala. Dođem do jedno 50-te lekcije pa mi onda malo padne početnički elan, nekako se malo počela gubiti pa počnem učiti svaki drugi, treći ... ini dan. Svaki put kad ponovo uzmem knjigu a ona puna dlaka, ja krenem od početka, da ponavljam što znam.
Dođe i vrijeme odlaska, nije to baš bilo tako kako sam ja zamišljala, nisam ja ni znala da će meni biti teško, da ću početi da se pitam gdje mi ovo idemo i slična pitanja koja ne mogu stati u par rečenica. Nisam predvidjela ni rodbinu koja se bacala po kolima, jedva smo ih sve odlijepili, toliko su plakali a i mi s njima da smo morali brisače držati upaljene do Austrije.
Za sve se ja brinem kako ću, samo za jezik mislim šta da se brinem, koji sam samo naglasak nabacila. Sve je bilo lijepo dok nisam prvi put bila okružena strancima, da svi, ali baš svi pričaju meni stran jezik. Niti im možeš reći, de ba lakše malo, čekaj da se sjetim, a da ne pričam da nema ni jedne riječi koje sam ja učila da je tako i čujem. Mjesto na jugu zemlje, gdje ljudi inače iskrivljeno pričaju, vjerovatno su oni mene zato čudno i gledali, moj školski njemački je njima bio čudan. Koliko sam samo puta prvu lekciju ponovila a nikako da me neko pita koliko imam godina i koji sam razred.
Ali pričam ja ne gasim se, kaže meni muž "šta bi bilo da još znaš". Ništa ja na njegovo bockanje ne obračam pažnju, mislim krivo njemu što ja znam bolje, vodim dijete sa sobom, šta god hoće mama zna kako tražiti. Meni rekli nauči jezik bar da gladna ne ostaneš, a ja mislim, dok mi je ruku i nogu neću ja gladna biti.
Nije to ni blizu kao što sam učila, ni kao što sam slušala, a da o filmovima ne pričam, strani jezik izgovoren iz usta ljudi tamo rođenih je nešto što se nema nigdje naučiti, riječi ulice. To je valjda jedino mjesto gdje nije bilo puno našeg svijeta, a jednom trebam kupiti neke kablove, ne razumijem se ja u to ni našem a tek na njemačkom. Ušla u radnju, gubim se, u ruci priručnik, kad čovjek koji radi kaže meni „ja znati tvoja jezik“. Kad sam ja to čula, ljubav jednostrana je odmah planula. Koliko mi je bilo drago, navalila ja na njega pa "đe si bolan pa što ne kažeš", kaže on da je rođen tamo ali njegovi roditelji su iz Hrvatske i učili ga. I dan danas mi žao tog dobrog čovjeka, što ga nesretna sudbina do mene dovede. Kad mi nešto nije jasno, kad hoću da ga pozdravim, ja kod njega, nakad bih samo kroz izlog gledala, zalijepim nos na staklo pa mu mahnem, a kad me nostalgija uhvati idem samo da čujem koju našu riječ.
Sve je bilo dosta dobro dok moj sin, koji je išao svaki dan u obdanište, gledao TV i učio kroz igru, ne poče da priča. Prvo je dijete samo šutilo, a onda kad poče, ne razumijem ga ništa. Dok su me drugi hvalili, posebno mještani koji vole da stranac njihov jezik uči, moj sin me je sa svojom primjedbama ubio u pojam. Kaže on meni jednom, „mama ja mislim da je tebi ona teta u radnji kad si tražila knjigu za njemački dala neku drugu jer taj jezik koji ti pričas nije njemački“. Kako me je to samo pogodilo, pa to mi je bilo gore nego kad me žena jedna pitala jesam li ja iz Rusije, pa gdje Rusiju nađe, zar meni koja da sam plava ne bi ni znali da sam strankinja ona tako, Rusije ???
I dalje sam ja učila ali uvuklo se u mene ono, nikad ja ovo neću znati, nosila knjige i kad izlazim, dok se dijete ljulja sjednem i ja na ljulju, ljuljam se i kao učim. Naučila i ona djeca kad me vide da mi odmah ljulju oslobode, jer kad im nema mame mrko ih pogledam, nisu djeca nikad ni videla oči koje nisu plave pa me se valjda i bojala. Tako se ja fino ljuljam, a kad mi neko kaže da je ljulja za djecu do 10 godina samo odgovorim sa svojim izvinite ja vas ništa ne razumijem, a oni se uz jedno "a takooooooooooo" i udalje.
Puno se toga još dešavalo, jedino što je ostalo da sam kada sam se vratila postala skeptična kada neko kaže da zna neki jezik. "Zna" je tu vrlo širok pojam, posebno bi one koji nisu nikada bili u zemljama gdje se taj jezik govori rado uputila tamo. Najgore je što se još uči iz knjiga starih 50 godina, a jezik živ razvija se, nove rječi stvaraju se a stare polako izlaze iz upotrebe. Dobra je ona "tek sad znam koliko ne znam".
S.M.
|
