TUZLARIJE - TUZLA DANAS 05.12.2006.
05.12.2006.
Servisne informacije i malo tuzlarija
Dobro jutro, dobar dan, šta vam je već. U Tuzli se polako sunce probija a ulice su mokre, sinoć je padala kiša.
Utorak je, za sada se ništa posebno ne dešava u gradu. Priča se o uspjehu tuzlanskih ljekara, o protestima majki Srebrenice zbog odlikovanja holandskih vojnika koji su bili stacionirani u enklavi Srebrenica jula 1995., dionice Solane su počele padati pa je lakše onima koji su prodali a oni koji nisu ne znaju ni sami šta će. Šta se jos po mahali priča, da će na mjestu u blizini stepenica koje vode do bolnice na Gradini, koju zovemo naravno Gradina, biti napravljena garaža na više etaža, oko pet. Radovi na uređenju dijela grada „oko Ekspresa“ su u toku. Moram vam reći da juče priča žena u frizerskom (od davnina najboljem izvoru informacija, tu je počela s radom i Radio Mileva), da joj je sin našao djevojku preko Intereksa, obilazi ona Intereks ne bi li vidjela sve kasirke ali joj nije jasno, kaže "a sve on nju u kompjuteru vidi". Pa ko se ne bi smijao.
Od 4. decembra počinje BIHAMK-ova kampanja „Razmislite“, koja se vodi istovremeno u preko sto zemalja, a trebala bi skrenuti vozačima pažnju na opasnosti u saobraćaju kao i na, nekad se čini sitne greške, zbog kojih se dešavaju saobraćajne nesreće. Štampana je i brošura pod nazivom kampanje pa ne bi bilo loše da je svi malo prelistamo.
Baš su naglasili važnost sjedalice za dijete i vezanja djece, da se ne dešava da su vozač i suvozač vezani, zaštitili se, samo što nisi šljemove stavili, a nazad dijete leti po sjedištu.
Da je u Bosni teško poštovati pravila to je činjenica u koju sam se baš juče uvjerila. Ponos mi je povrijeđen. Kažu sve treba provjeriti, prvi put u životu namjestim i retrovizor prije nego što krenem, zavezala se, uključila slušalicu za mobitel i tako ja pjevam uz radio kad negdje kod Puračića u tom namještenom retrovizoru vidim da je i za mene fina kolona. Mislim ja da nije kakav nesreća, i već razmišljam ima li kakvo mjesto da stanem i slikam, i onda vidim da sam ja prva u koloni. Ograničenje je bilo 50 a ja mu se nisam ni približila. Joj kad je prestalo ograničenje kad su mene počeli preticati, ja od smijeha jedva i sjedila, ali kad krenuše teretnjaci i cisterne da me pretiču nešto me stegnu oko srca, a kad me preteknu traktor pa oni što su sjedili na sijenu počeše mi pokazivati „šumaše“, e odmah je u meni onaj naš inat proradio da nagazim na gas i ne držim se više nikakavih ograničenja.
Eto, tako idemo sad šta ozbiljno raditi
S.M.
|
