TUZLARIJE - TUZLA DANAS 06.12.2006. Servisne informacije ... i malo tuzlarija
Dan je isti kao juče, tj. biće sunčano. Jedino biometeorološka prognoza nije baš neka, kažu moguće je neraspoloženje i razdražljivost. Mjesec je već dvije noći pun, tako da ako ne možete spavati da znate da je to zbog toga. Inače, sada za sve ima neki razlog, neko opravdanje, malo je šta do nas, tako ako dobijete kakav veliki račun pa oka ne možete sklopiti to je sigurno zbog punog Mjeseca. Ovo me podsjeti na vrijeme kada sam bila u pobertetu pa moj tata kaže "ma ko izmisli sad taj pubertet, kako to prije nije bilo".
Većina ljudi misli da ne lažu, ili u laži ne računaju one sitne laži, zaobilaženja istine ili laži rečene u korisne svrhe, kao kada nas neko pita je li mu se vidi neka ogromna bubuljica na vrh nosa a mi kažemo "ma samo kad se zagledaš".
Neki dan sam sama sebe uhvatila u laži. Nije ovoj djeci ništa teže u školi nego što je nama bilo, ali ne znam da je bila ovako masovna pojava pomaganja djeci u učenju i njihovim zadaćama. Gotovo svi roditelji pomažu, objašnjavaju, tu i tamo nešto oboje, nacrtaju a oni najekstremniji čitaju za djecu i lektire. Neki dan ja tako nacrtam djetetu jedan crtež iz likovnog. Trudila sam se da se ne vidi da to ne crta dječija ruka i sve u svemu nije ispalo loše. Dolazi dijete iz škole, ja odmah pitam šta smo dobili iz likovnog, kaže on tri!? Rekla mu je nastavnica pa vidi se da se nije ni trudio. Pokvarila sam mu prosjek ocjena ali nije to ni ispalo loše, čim ja pitam treba li pomoć on kaže "neka mama sam ću".
Isti dan roditeljski. Razrednik čita ocjene, kaže dobar je, radi, vidi se, evo ima ovu jednu trojku iz likovnog ali može se to popraviti. Samo, kaže, ponekad zakasni u školi. Meni u glavi slika jutra. Svako jutro je u ovoj kući takva trka, sudaranje, traženje čarapa, majica, istjerivanja iz WC-a i slično, da se to ne može opisati. Jadan naš komšiluk. Nakon što se izađe iz stana mogli bi doći oni što snimaju nered u stanu, bili bi prezadovoljni.
Odjednom čujem samu sebe kako pričam razredniku kako je moje dijete organizovano, samo sebi sve pripremi šta će obući, knjige, cipele, užinu, ustane u 6 k´o đak pješak (ima 7 minuta do škole). Sam uči, mi mu govorimo nemoj sine toliko, de se malo igraj na kompjuteru. Ne mogu samu sebe da zaustavim, što nahvali dijete nije ni ostalo vremena za druge roditelje. Stvarno me sramota. Čim sam došla kući počela je stara priča, idi uči, da sam ja imala kompjuter gdje bi mi kraj bio, sve isto pričam što su i meni moji, mislim da su mi jedno 10 godina spominjali radni sto i lampu, kad čujem „da sam ja imao radni sto“ meni para iz ušiju izlazi i evo i ja sad sve isto, kažem i ono "sebi učis ne učiš meni", da se zna.
Eto poče mi opet jedna moja pjesma pa zaboravih šta sam još htjela pisati, slušam je jedno dva dana, tako se meni u uho uvuće i pjevam je danima, a pjevam tako lijepo da moram uvijek biti sama. Potrefim ja melodiju i nekako, ali tekst, mene i ne zanima što ja ne znam tekst, ja usput izmislim meni odgovarajuće riječi.
Za lijep početak dana evo i za vas jedna romantična od Tošeta bas fino pjeva, ja se odmah zaljubim kad čujem ovakve pjesme. To je kao ona „Krivo je more“, dok je slušam u kamen bih se zaljubila a ne u živog insana, zato ja to sve slušam zatvorenih očiju, da nikoga ne vidim, da me kakva Amorova strijela ne pogodi a moje srce zauzeto, rezervisano, u vlasništvu jedan kroz jedan.
S.M.
Priredio(la): V.K.
|