TUZLARIJE - TUZLA DANAS 10.12.2006. 10.12.2006. Servisne informacije i malo tuzlarija
Iako je sinoć padala kiša evo nama opet sunca. Nevjerovatno je vrijeme, zaboravila sam gdje se to desilo ali eto na ovoj našoj je planeti, kažu ne mogu medvjedi da spavaju, smeta im vrućina pa od silne nervoze napadaju ljude. Jadne mede, valja ono krzno na sebi nositi, mi bar možemo skinuti jakne.
Ako imate djecu a ide vam se u kino, možete pogledati u kinu "Art", u okviru dječijeg vikenda film "101 dalmatiner" u 11 i 14 sati.
Gledala sam ga u svim mogućim verzijama, tako sam i "Bambi", i svaki put plačem kad Bambi ostane bez mame a dijete mi kaže, mama to je samo film, kako sam ja njemu rekla kada smo prvi put zajedno gledali.
Od osoba sam kojima se često dešava da se, što naš narod kaže, provaljuje. Gdje god ja krenem meni će se nešto desiti, ili ću ja nešto prosuti, razbiti, sudarit se s nekim čovjekom, one situacije ide on idem ja, ja desno on desno, ja lijevo on lijevo, i tako jedno pet minuta. Ne znam fino šta je sa mnom.
Neki dan ulazim ja u banku, niti meni ko šta traži niti mene ko šta pita, ali hoću ja da se javim portiru. U onoj svojoj tašnici jedva nađem LK i dajem čovjeku, i sve fino kažem do koga idem i bla bla bla, kad meni čovjek kaže „Izvinite ali ja sam došao da podignem neke pare", ja tek onda vidim da je to bio policajac, a šta ja znam, meni sve te uniforme iste. Vidim ja čovjek se bori sa smijehom a ja hoću u zemlju da propadnem.
U inostranstvu sam se ja mislim ko malo ko provaljivala, ili drugi znaju to sakriti, a meni se duša na svoj račun smijati, elem, meni se svašta dešavalo. Najbolje je bilo kada sam jedno mjesec dana ostavljala kovanicu u kolicima samoposluge jer sam ja mislila da ja stavljam marku da uzmem i koristim kolica, šta ja znam, mislim kakvi su bogati zato to i naplaćuju. Pa ja izađem, ostavim kolica i odem, dok jednom nisam vidjela kako čovjek vrati kolica, jače ih uklopi i iskoči mu kovanica.
Kad je stigao prvi račun za struju, kako god ja skontam piše da ja u predviđenu rubriku sama upišem koliko smo potrošili struje ili ako hoću da slikam pa pošaljem fotografiju. Čitam ja iznova i iznova i sve mi to kao neka skrivena kamera. Čuj, ja da sama upišem koliko sam struje potrošila? Pa meni, kojoj rođeni otac nije vjerovao kad mu kažem što sam zakasnila iz Doma (naravno, da se imao ogranićen izlaz op.a) da mi sad vjeruju neki stranci. Odem ja pogledam, i sad treba da upišem, ruka drhti, sama hoće da piše pogrešan broj, ne mogu nikako da napišem koliko tačno, pa sam to danima odgađala. Ne ide to meni u glavu, pa u mojoj zgradi zbog broja stanara morali ugraditi dodatne nosive stubove a dole na spisku gdje je upisan broj članova prijavljenih za vodu piše 1, 2, 1, 2, 1, 2, 1, 1, 1, 1, 1, 2, nije u toj zgradi po spisku bilo ni djece, sve samci i parovi. Ima da nas spomenu kao početak pojave „bijele kuge“. Upisala sam ja to nekako na kraju i vjerovatno je to najpoštenije nešto što sam uradila u životu, lijevom sam držala desnu ruku da ne drhti.
A najviše se mi se sviđao onaj automat ili šta je već, čijim pritiskom na dugme pješaci kažu da hoće da pređu ulicu. Pritisnu dugme i ubrzo se upali semafor i pređu ljudi ulicu na pješačkom. Meni je trebalo jedno dvije godine da ja prođem pored tog automata, kad nemam namjeru preći ulicu a da ne pritisnem dugme.
Ugodan vam zadnji dan vikenda, mene nedjelja uvijek podsjeti na kupanje, kad god nekoga zovem na kafu u popodnevnim satima, a nedjelja je, kaže da se kupa. Ne znam otkud ta navika kupanja nedjeljom. I prije u školi u ponedjeljak sva djeca dođu sa čistom kosom, a frizure u stilu "svaka dlaka svoju politiku vodi", takvi su bili oni šamponi od breze i koprive što ujedaju za oči.
Zaboravite danas da ste na nekoj dijeti ili bilo kojem režimu, najedite se, napričajte, napijte samo budite dobro.
Pozdrav od Tuzlarija uz Kemu i Gorana i "Drugo lice ljubavi".
S.M.
|