18.01.2007. Kod male pijace 18.01.2007. Servisne informacije i malo tuzlarija
U Tuzli je i dalje lijepo vrijeme, a nije vam fazon što mi jučer niste rekli da sam napisala da je četvrtak. Kažem ja vama da mene neće ti dani nikako, šta radim pitam koji je danas dan. Hvala čitateljki Ž. koja mi je skrenula pažnju na grešku.
Depresija je bolest koja ima veliki broj svojih žrtava, a mnogi i ne znaju da je njihova svakodnevna bezvoljnost, nesanica, misli o smrti i slično, znak da su u blažoj ili težoj depresiji. Nakon što smo se preko iskustva bliskih nam ljudi ili svoga vlastitog upoznali sa svim neugodnosnostima ove bolesti koju savremeno društvo donosi, ne gledamo više na nju kao neki hir mada počesto depresiju kao riječ koristimo i kad na treba, umjesto neraspoloženja, pa tako čujemo da neko kaže da neće na kafu jer ga je uhvatila neka depresija.
Što naš narod kaže "ne daj Bože nikome", a dobro je da ima lijeka, samo treba potražiti pomoć. Nije lako biti uz depresivnu osobu, mene je lako zaraziti i dobrim a i lošim raspoloženjem pa kad neko izgubi volju za životom ne mogu nikako ostati ravnodušna.
Teško je fizički bolesnoj osobi shvatiti da se nekome ne živi ko je zdrav i prav. A depresivna osoba misli da bi se prije izliječila od svake fizičke bolesti nego bolesti duše koja razara iznutra. Smisao života je valjda nešto osnovno što nas treba motivisati za sve. U neobaveznom razgovoru često čujemo da neko za nekoga živi, a za nešto i nekoga se mora. Teško je kada nestane stimulans koji nas tjera da svako jutro ustanemo iz kreveta i suočimo se i sa lijepim i ružnim. Tješiti depresivnu osobu riječima koje većina govori, "pa pogledaj imaš svoj stan, zdravu djecu, još si mlad-a, šta ti više treba", djeluje logično ali je beskorisno. Čula sam riječi doktora koje su me zatekle. Kaže „to je kao da nekome sa slomljenom rukom kažeš de nemoj da ti je slomljena ruka“ . Riječi koje nam se čine pogodne očito da nisu, zato ako imate depresivnu osobu u vašoj okolini, a stalo vam je do nje, nagovorite je da potraži stručnu pomoć, nađite pravi način da je izvučete iz kanđi bolesti koja ne bira žrtvu.
Koliko je sve relativno, pa i motiv za život, pokazuje primjer Tuzlaka koji svako jutro na ulice Tuzle iznesu stare stvari i prodaju ih bilo da je najveća žega ili se temperatura spustila ispod nule. Cupkaju sa strane, čekaju nekoga ko će za koju marku kupiti komplet knjiga našeg jedinog Nobelovca, stari par cipela, kristalne čaše koje je nekad dobio možda kao vjenčani dar i druge stvari iz kuće koje su vjerovatno neka i uspomena a sada predmet koji mu može omogućiti koju marku za preživljavanje. Žive dan za danom, ne planiraju budućnost, niti mogu, i opet prolazeći pored ljudi koji na dekama iznesu svoje stvari, često se čuje smijeh i neko zdravo zezanje između njih. Valjda kada čovjek nije sam kad je teško, sve je lakše.
Nekad nam traže da slikamo samo lijepe zgrade, dobili smo jednom mail u kojem kaže jedan Tuzlak koji živi u Americi da ga je nekada sramota pokazati neke slike Tuzle koje mi postavimo. Ponavljam svoj odgovor, sve slike Tuzle, koje ovdje vidite, sa smećem, kontejnerima, prosjacima, skupim automobilima, lijepim zgradama, slike su naše Tuzle. Takva je, sve je to naš grad i naši građani. Ovdje živim i za koga ja da uljepšavam slike, ja mogu gledati svaki dan i lijepo i ružno a neko ne može ružno ni na slikama. Zato izvinite svi vi sa osjetljivim očima, slike su realne i takve će i ostati.
Uh, što se uozbiljih, ali moram i ja malo, zanese me tema.
Uz ovu tugaljivu priču za danas evo teme iz filma "Love Story" koji nas je mnoge rasplakao svaki put kada smo ga gledali, i nadali se da će glavna junjakinja dobiti bitku sa opasnom bolešću. Kad bi ljubav bila dovoljna da spasi sve koje neko voli bilo bi puno manje nesreće, ali eto život je takav, nepredvidljiv, i niko ne zna šta nas čeka.
