23.01.2007. Slana Banja 23.01.2007. Servisne informacije i malo tuzlarija
Ne pada ništa ali se sve smračilo, a jutros se mogla čak i jakna zakopčati. Za četvrtak su najavili spuštanje žive do nule, a možda negdje i ispod nule. To će biti za rubriku „Vjerovali ili ne“, krajem januara 2007. godine, temperature padoše ispod nule, te natjeraše narod da potraži zimske jakne i čizme.
Da mogu da biram, a dobro je da ne mogu, ne znam koje bi godine izabrala da sada imam, kojoj generaciji da pripadam. Ili možda nije bitno kojoj generaciji da pripadam nego u koje vrijeme da se koja životna dob proživi.
Neki dan, bila sam sudionik u raspravi koja bi se mogla nazvati sukobom generacija. Sve je počelo kada je jedan iz generacije naših roditelja koji su bili prisutni, počeo da priča kako je bilo u vrijeme kad je on završio školu i počeo da radi. Pa tako ispriča kada i kako se zaposlio, tačnije da su mu došli kući da mu ponude posao, pa kako je kupio svoja prva kola, a na naša pitanja nastavi sa pričom o ljetovanjima i zimovanjima, pa i o famoznim kućnim pomoćnicama koje su tamo nekih šezdesetih i sedamdesetih imali u dosta porodica.
Sve bi to bilo fino da ti u priči stariji, koji imaju prosjećno šesdeset godina, nisu počeli s pričom o svojoj stručnosti i sposobnosti i tako dalje i tako dalje, a naša pomnija analiza je pokazala da se sada, još samo u državnim firmama tu i tamo može, što bi rekli, fušeriti, u privatnim firmama se radi i dobro zaradi svaki novčić. Rijetki su oni koji su jako mladi od svog novca nešto krupno kupili, te mi zaključismo da je sada puno gadnije pokušavati živjeti od svog rada, osnovati porodicu i tako dalje.
Mada svako doba ima svoje lijepe i ružne strane, sjećajući se te priče, čini mi se da su baš ti koji su bili mladi u drugoj polovini prošlog vijeka, mogli imati zanimljivu mladost. Prvi zvuci žešće muzike, rijetki TV aparati, neki zabranjeni radio talasi koji su donosili muziku i novosti iz svijeta, buđenje nečeg revolucionarnog u njima pa tako i u seksualnim slobodama, omogućilo im je dosta ugodne i zanimljive godine njihove mladosti.
Generacija kojoj je sada oko četrdeset, ako su bili ovdje u toku rata imali su mogućnost da se susretnu sa svim njegovim strahotama, bili su u idealnim godinama za mobilizaciju, u ratnim vremenima su sklapali brakove, rađali djecu, mnogi otišli, a oni što su ostali, uglavnom su im ugušeni snovi te žive da prežive, i omoguće djeci bilo šta.
Onima koji su sada srednjoškolci i studenti, nekako mi se čini da im ne bih bila u koži. Teško je sada izlaziti, teško imati ono što snobovsko razmišljanje traži. Kao da je prošlo vrijeme moje mladosti kada je bilo strašno popularno čitati, gutati klasike svjetske književnosti i praviti se strašno pametan spominjući Dostojevskog, Tostoja, Šekspira, i druge velikane čija su se djela čitala a mozak mlad, život bez iskustva pa se ništa ne razumije, ni šta natjera Anu Karenjinu da skoči pod voz, ni šta Lorka poručuje svojim stihovima. Bilo je takođe poželjno da momci nešto sviraju, da se ne gleda šta je na glavi već šta je u njoj. Zato mi se sad čini tragično da mladi, moderno obučeni ljudi, urbane face, slušaju najgori mogući turbo folk koji se može zamislit, da gledaju šta ko vozi i ima, kakav je kome mobitel i sve drugo, i to je ona većina koja sve koji nisu takvi gleda kao neke čudake, štrebere, pametnjakoviće.
Zato, kad danas čujem da su nekoga od sedamdeset godina našli mrtvog u stanu, iako mi se srce stegne na pomisao da je danima ležao sam jer nema nikogoa ovdje, djeca u inostranstvu, nekad pomislim, a možda je bar neku ljepšu, mlađu životnu dob lijepo proživio, kada mu je porodica bila na okupu. Puno je starih ljudi koji su sami u Tuzli i koji funkcionišu zahvaljujući prijateljima, kojih je sve manje, telefonu i internetu.
Na žalost puno je i onih mlađih koje isto tako pronalaze mrtve u stanovima ili parkovima, koji nemaju ni 25 godina ali podlegli pritisku života, te u traženju ko zna čega, utjehu, i to često zadnju, našli u drogama.
Za ovo jutro, jedan od pripadnika generacije koja je nastojala unijeti neke promjene, živjeli brzo i brzo završavali. Svojim ljepuškastim licem, privukao je mnoge pripadnice ljepšeg pola da ga gledaju a onda i počnu slušati. Riječ je o Morrisonu.
Jedna od vječitih zabluda je čekanje, čekanje da nešto dođe, da se desi. Bolje je ništa ne čekati, ni misliti da ćemo biti sretniji kada uradimo ovo ili ono. Da se bogdom pametno pa da se svaka dob živi najbolje što zna.
Tako, dragi moji, kao što vidite nisam vam neke volje čim se meni filozofira i davi narod oko sebe.
Ugodan vam ovaj utorak i evo spomenute pjesme da se malo razdrmamo.
