28.01.2007. Tuzla jutros 28.01.2007. Servisne informacije i malo tuzlarija
Zbog žena su se ratovi vodili, prijestolja odricalo, junačilo, porodicu napuštalo, mnogo šta se zbog žena promijeni pa i državne granice, a nešto mislim, u minulom ratu, zar se baš ni jedna žena ne nađe da se zbog nje ne ratuje.
Nego, čak šta više, žene prođoše kao velike žrtve rata, ili su nastradale same, poginule, ranjene, silovane, ili im ubiše najdraže osobe, te na kraju ostadoše same da se bore za preživjele u svojoj porodici, pa ne drže više tri nego četiri ugla kuće. Zato je film „Grbavica“ i prošao dobro, jer su se mnoge žene poistovijetile sa glavnim likom, jer se vidi da se to dešavalo ženama koje su kao i mi, a ne nekim sa nepoznate planete. Napisane su mnoge knjige, a jedna od dirljivo napisanih je "Sevdalinka", koja malo koju osobu ostavlja ravnodušnom, kao i Hemonovo i Jergovićevo spominjanje rata, jer kao da o nama pišu, pa nas u dušu diraju.
Malo je žena u politici, pa nije ni da ne bi mogle da se bave, i one koje se bave uglavnom su uspješne, nego je valjda u prirodi žena da ih politika previše ne zanima. Izlišno je nekada to presipanje iz šupljeg u prazno. Često mislim da bi bilo mnogo šta drugačije da su u predsjedništvu tri žene. Da znaju biti opasne dokaz je Biljana Plavšić, ali ne bi mi birali kukolje svoga naroda, nego žene, što narod kaže, o sebi pri sebi, i to one kojoj se cijela porodica nalazi u zemlji. Zna se žena boriti za svoju porodicu kao lavica. I kad joj se brak raspada, i kada su bolesni njeni, ona odjednom dobije neku nadčovječnu snagu pa vode i, na glasu, jake muškarce. Ma volim ja muškarce, nema tu govora, nego brate, imaju višak određenih hormona, nisu se neki naigrali partizana i Nijemaca kada su bili mali pa bi još malo pucali, a zaboravili da pištolji nisu plastični. Ne mogu ni opisati reakciju koju u meni izazove informacija koja se svota novca koristi za naoružanje, žali bože para, da hoće svo oružje na svijetu nestati, a ne da ga još prave. Zar je vrijednija proizvodnja oružja od ulaganja u naučna istraživanja, a da ne pričam o djeci koja umiru u današnje vrijeme od gladi.
Ne znam, ko će znati šta se dešava, pametna žena Lamija Tanović, na izborima slabo prođe, žena koja bi mogla nešto uraditi. Kod nas se više ne gleda šta je bolje, nego se misli oni će za svoje hajde da i mi za svoje. Mene sve to tako nervira, sva natezanja oko crkve sagrađane u zemljištu Fate Orlović u Diviču, pa naša vlada izdvoji 100.000 KM za to, kao da nema prečih stvari, a Kačavenda drži u Bijeljini govore i priča da se o nacionaliznu Tuzlaka može pročitati u "Frontu Slobode", pa zar nema niko da mu kaže da ima finog vremena kako "Front Slobode" ne izlazi.
Treba podržati žene koje mogu nešto napraviti. A da ja ne budem tako ozbiljna evo pjesme Johna Lennon, koji je zbog ljubavi prema Yoko Ono mnogo šta promijenio. Mrzili su je mnogi ali joj se na izvjestan način i divili zbog ljubavi koju joj pokloni Lennon. Lijepo je biti nekome razlog življenja, biti voljena na onaj poseban način koji se ne dešava tako često.
Ovo nije priča o prošlosti, najradije ne bih nikada rat ni spomenula, nego je ovo naša zbilja, svakodnevne vijesti. Izjave ne nekih običnih ljudi čiji potpis, a izgleda ni postojanje, ne znači ništa, nego ljudi koji naše sudbine kroje, takve su da mi se krv zaledi u venama. Pa hoće li se ovdje ikada prestati pričati o nekoj ugroženosti, nacionalizmu, ne puštati djecu u školu jer im se ne sviđa nacionalna pripadnost učiteljice i slično? Muka mi je od tih priča i političara koji dobre pare mlate za svoje nebulozne izjave. Politika je sad dobar biznis i tapkat ćemo u mjestu sve dok neko ne sreže plate i povlastice političara. Zašto da se neko bori za bolje uslove kada je njemu dobro?
