01.02.2007. Tuzla jutros 01.02.2007. Servisne informacije i malo tuzlarija
Četvrtak nije hladan, nakon sunčanog jutra onako je sav siv, i izgleda da će takav i ostati. Meteoropate će danas osjećati određene zdravstvene smetnje u vidi glavobolje, razdražljivosi, nesanice i drugih tegoba koje su njima poznate. Kada smo kod zdravlja, malo ćemo i o tome, ne o samom zdravlju nego ćemo malo više opisa iz bolnice.
Nije baš da nemam drugih obaveza i zadataka, ali eto, zanimalo me kako izgleda provesti par sati u našoj bolnici, na sreću kao posmatrač, pa sam tako neki dan bila na kruženju, što bi rekli mladi ljekari. Obišla sam i ginekologiju, pedijatriju, ortopediju, zavirila na hirurgiju, prijeme i drugo.
Sama bolnica je traumatiča, sva ona bolesna lica, ljudi koji dolaze u pratnji, posjetu, osoblje između njih hodnicima ubrzano hoda u bijelim i plavim uniformama. Od skora su vraćena stara pravila što se tiče uniformi te su u bijelom ljekari, medicinske sestre i tehničari u plavom, a servirke i spremačice u sivom.
Prije dvije godine bila je uvedena obaveza nošenja uniformi sa suknjom, što mi se čini jako nepraktično. Posebno kada je neki hitniji slučaj, pa trče pored kolica, ili kada namještaju krevete, prebacuju pacijenta i slično. Pantalone, koje su nosili gotovo svi, i žene i muškarci, nisu trebale biti zabranjene nego ostavljena mogućnost izbora, a bojom uniforme odvojiti zaposlene, uz ime i funkciju na džepu uniforme bilo je sasvim dovoljno.
U našu bolnicu, „Gradinu“, dolaze pacijenti iz cijelog Tuzlanskog kantona a ima ih dosta i iz drugih kantona. Gledajući svu onu gužvu imam utisak da je jako puno bolesnih a malo zdravstvenih radnika na onoliki broj bolesnika. Svi prijemi su puni, hirurški, ortopedski, ginekološki.
Ne bih da me neko pogrešno shvati, ili da koga uvrijedim, ali gledajući bolesnike imam utisak da su u ogromnoj većini ljudi iz prigradskih dijelova našeg kantona, siromašni, a mnogi kao da su i nepismeni s obzirom da ne gledaju šta piše na vratima, ulaze na vrata na kojima piše „Nezaposlenima ulaz strogo zabranjen“ i pitaju nešto. Naravno, puno je i onih koji strpljivo sjede i čekaju, neki samo tiho negoduju kada vide da je neko primljen preko reda. Mnogo je natpisa pa dok čekaju neki i čitaju ta pravila koja pišu na vratima i zidovima ali nekako mi se čini da nisu baš sva kristalno jasna i vidljiva.
Sjedeći na klupama uz pacijente, gledajući recepte, po ko zna koji put sam se uvjerila da su doktorski rukopisi blago rečeno katastrofa, kao da se takmiče ko će nečitkije napisati. U pitanju su izrazi na latinskom, ili nama nepoznati nazivi lijekova a muči se svijet da pročita. Pričala mi je žena kojoj je doktor napisao recept za injekciju da ga, kada je otišla u apoteku, nisu mogli pročitati pa se ona opet vratila da joj doktor pročita a ne puštaju je preko reda, pa jadna kuka.
Da li svijet u bolnici ogledalo Bosne, je li to pretjerano zaključiti, ali malo gdje sam vidjela onoliko sirotinje, ljudi koji kada počnu opisivati kako su se povrijedili, steknete utisak da ste s neke druge planete, a tek izrazi, svako selo svoje izraze i naglaske ima. Toliko je neosiguranih, onih kojima je problem i za prevoz odvojiti da dođu do grada, a zdravstveno osiguranje ne pokriva troškove prevoza.
Koju god stranu da gledate, osoblja ili pacijenata, ne može se donijeti neki generalni zaključak. Imate jako blagih, ljubaznih medicinskih sestara, ljekara koji pažljivo slušaju a i onih koji će na naglo otvaranje vrata reći „izlazi“ . Pacijenti, neki stvarno ulaze i gdje treba i ne treba, pitaju što je očito, traže neke posebne usluge, zaustavljaju po hodniku, a neki su opet do patetike strpljivi.
Zaposlenima je stvarno teško, mislim da uz obaveze i odgovorost koju nosi njihovo zanimanje imaju premale plate. Nema tu ni čestite pauze, ne može niko odrediti kada će biti neka saobraćajna nesreća, povreda, infarkt, porođaj, bubrežni napad i drugi slučajevi koji će doći u bolnicu, a uz to su pacijenti koji su u bolnici i oni na programu za salu. Opet ponavljam, utisak je kao da je malo osoblja u odnosu na pacijente i broj punih kreveta. Medicinskim sestrama je čini mi se dosta da samo posteljine namještaju, a gdje je terapija i njega bolesnika. Kada se malo bolje upozna i jedna i druga strana, mora se imati i više razumijevanja. Zaključila sam da važi ona „lijepa riječ i gvozdena vrata otvara“, kome god sam se obratila ljubazno, pokucala, pozdravila, pitala, svi su mi isto tako i odgovorili. Uslovi rada su kako na kojem odjeljenju, a to mi moglo i u zasebnu temu.
Pacijeneti, su opet, priča za sebe, sigurno je da svi koji rade u bolnici mogu svašta čuti od lijepog do ružnog, a puno toga i smiješnog. Ljudi koji se ne poznaju, sjede na klupama i kukaju jedni drugima, pričaju kakav je ko ljekar, savjetuju se i pozdravljaju kao najveći prijatelji.
U jednoj sobi na ginekologiji sve žene jauču, a jedna kaže joj žene drage jest meni ovdje lijepo, joj da mogu da ostanem, vidi i hranu mi donose, a moram kući, pa joj kažu zar nećeš danas ležati (imala spontani i ostaje nakon kiretaže par sati), a ona kaže kakvi ležat, valja meni kuhat grah onim mojima.
Druga žena u istoj sobi, zove muža da ga pita za krvnu grupu a on ne zna, pa joj poslije javlja a ona njemu, sad si naš´o biti pozitivan a ja negativna, moraju mi udariti injekciju, pita on nju koju a ona onu od 120 maraka, eto koju.
Svakome je njegova porodica najvažnija, kada se susretnu sa nekom bolešću normalno je da ih sve zanima, a doktorima su tek jedan od mnoštvo slučajeva i vjerovatno, što narod kaže, oguglaju na mnogo šta ali i to su ljudi sa svojim porodicama i privatnim problemima.
Težak je to posao, a plate krvavo zarađene. Da samo gledam svu onu bolest, djecu teško bolesnu, bolesnike kojima nema lijeka, bilo bi mi dosta. Ni pacijentima nije lako i valjda samo u bolnici počneno cijeniti zdravlje i shvatimo da je ono najvažnije.
Evo pjesme za danas uz puse i pozdrave za sve vas razbacane po svijetu i nas stisnute u GRADU Tuzli.
