31.01.2007. Tuzla jutros 31.01.2007. Servisne informacije i malo tuzlarija
Svi već znamo da je jučer na sjednici OV-a jednoglasno usvojena Odluka o proglašenju Tuzle gradom, sad još da sačekamo da federalni parlamentarci donesu odgovarajući zakon. Tako će od sada biti Gradsko a ne Općinsko vijeće, gradonačelnik a ne načelnik. Po Zakonu o principima lokalne samouprave osim u nazivima nema velikih razlika između općine i grada ali u mnogim evropskim zemljama općine imaju niži status, imaju par hiljada stanovnika, pa je za poslovnu saradnju bolje da smo grad, ljepše i ozbiljnije zvuči. Građanima je drago, i svi se slažu da smo to trebali odavno biti. Mnogi nisu ni znali da Tuzla nije administrativno grad već 60 godina.
Ne bih ja o tome, nego o ćevapima, jeste, glad me uhvatila. Moram i da dodam da sam pravila onaj recept od Herljevića sa TVTK, i dobar je, samo nije bilo baš lako kako je na TV-u izgledalo. Problem mi je bio naći filete od pilećeg batka da ne bih eksperimentisala sa vađenjem kostiju iz batka.
Neki dan slušam Nijaza Alispahića kako priča o svojim prvim ćevapima. Pa tako kaže da ga je majka vodila da vadi zub, a prije toga odvela ga na ćevape i na slikanje, nije mu kaže ostalo sjećanje na vađenju zuba a jeste na prve ćevape koje je pojeo kao osogodišnji dječak, mislim da tako reče. Sličnu priču čula sam i od svog svekra. On je prve ćevape pojeo kada mu je bilo sedam godina, i kada je dobio sestru. I dan danas se sjeća toga kao nečega posebno lijepog i ukusnog. Ne sjećam se svojih prvih ćevapa ali se sjećam vremena kada ti famozni ćevapi nisu bili nešto što se kupuje svaki dan. Dani za ćevape su bili najčešće subota i nedjelja, vezani uglavnom za ćevabdžinicu "Limenku" i Banju. Ne znam ni koliko su tada koštali u odnosu na prosjećnu platu ali znam da su sada ćevapi jelo koje je dobro i jeftino, i koje možete kupiti kad god vam padne na pamet. Mala porcija je 2 KM a ne znam da se igdje na svijetu može kupiti nešto i približno ukusno kao ćevapi za te pare. Sendviči, koji se ne mogu zagristi, pretanki listići sira, salate i sl, na benzinskim pupama koštaju kao bar 3 porcije ćevapa. A o cijenama u restoranima da ne pričam. Najeftinija, takozvana brza hrana, nije jeftina, a jesti u restoranu je gotovo pa luksuz.
Da li se ubrzao tempo života, pa neki nemaju kad kuhati, ili je svijetu jednostavnije ručati u nekom od restorana, platiti i otići kući bez rasprave ko pere suđe, ili su cijene u restoranu postale stvarno povoljne za sve, ali činjenica je da je restorana, ćevabdžinica, buregdžinica i pizzerija pun grad, i sve rade. Ili smo mi narod koji lako troši, pa kad se ima ima se, a kad nema stisnemo se.
Srijeda je divna, sunčana, jutarnja temperatura je bila minus dva stepena a u toku dana će biti toplo. Tako je bilo i juče, u toku dana Tuzlaci su počeli jakne da skidaju, tako je sunce grijalo. Centralno grijanje radi svoj posao, toplotne energije nam ne nedostaje a ni računa za plačanje grijanja, mada gotovo da i ne treba.
Ugodan vam dan uz jednu tuzžnu ljubavnu od Balaševića. Balašević više priča nego pjeva ali to radi strašno slikovito pa sam mnoge njegove likove iz pjesama u glavi zamislila. Sjećam se, kada sam kao mala, slušala pjesmu "Olivera", da sam uvijek, ne znam zažto, zamišljala da ta Olivera stoji ispred izloga "Borovo", a on prolazi i ne vidi je. Pjesma, koju danas slušamo je o nesretnom Vasi Ladačkom, takođe mi je budila asocijacije, na, ne znam zašto, crnog čovjeka s brkovima, u bijeloj košulji, zavrnutih rukava, lijepih muških ruku. U mojoj glavi svi koji zalaze u kafane, nose košulje a nikako majice, dukserice ili šta slično.
Vala sam vam svasta udrobila za ovo jutro, ali znam ja da nas čita pametna raja, pa sve poveže. Ugodan vam dan i budite raspoloženi.
