05.02.2007. Servisne informacije .. i malo tuzlarija
Evo ga, dođe i prvi dan nastave, djeca u jutarnjoj smjena, snena, teturaju do škole. Ona koja su bila u Tuzli za vrijeme raspusta mogla su ići malo do klizališta, a ostalo po kući uglavnom. Mogu vam reći da je pojava provođenja slobodnog vremena ispred kompjutera i TV-a razlog zašto je sve više debeljuškaste djece. Jedu slatkiše a ne troše se dovoljno i eto naslaga sala već kod osnovaca. Što se tiče djece, njihovog vaspitanja, načina kako provode slobodno vrijeme, sve se jako brzo mijenja.
Ne tako davno, na ovim istim prostorima, djeca su dobijala batine i s razlogom i bez razloga. Gotovo pa usput. Sjećam se, kada bih se kao mala igrala ispred zgrade, nikakvo čudo nije bilo da neko kaže da je dobio batine ili da neko ne može izaći jer je kažnjen, istukla ga mama ili tata. Ni ja nisam bila neki izuzetak pa sam tu i tamo dobijala batina, usputnih šamara i to smatrala ko najnormalnijom pojavom. Bila sam, priznajem, izuzetno nemirno dijete, i neke nestašluke sam radila i znala da ću za to dobiti batine, ali sam mislila „ma šta me briga, ako malo i boli ja sam svoje uradila“. Nisam nikada dobila batine štapom ili kaišem a bilo je i toga u mom društvu, znali smo i ko ima najstrožeg tatu a ko mamu. Tukla su se djeca između sebe, pa braća i sestre, i tako sve u svemu, dosta je tu borbe bilo.
Evo sada, mi koji smo kažnjavani šamarima smo odrasli, imamo svoju djecu koju uglavnom nikada ne tučemo. Nisam nikada udarila svoje dijete, niti znam nekoga ko dijete tuče i smatra da je ta vaspitna metoda u redu. Ako se vidi da neka mama pucne dijete na ulici po guzi, bude kažnjena sa oštrim pogledima svih prolaznika. Djeca se vaspitavaju nekim drugim metodama, s njima se razgovara, objašnjava, ona se paze i maze, i opet mi se čini nekada da djeca nama vladaju a ne mi njima. Naravno, i ne trebamo njima vladati, ali za svu tu pažnju nekada i ne dobijemo ono što očekujemo. Zanimljiva mi je ta gotovo drastična promjena u vaspitanju djece, i ti isti naši roditelji koji su za nas imali neke druge metode, sada sami kažu da se djeca ne smiju tuči a ni na njih galamiti.
Ne znam kakvi će ovi naši maleni biti kada odrastu, kakav odnos imati prema nama, ja znam da svojim roditeljima ništa ne zamjerim i da osjećam ogromno poštovanje prema njima, a nisam bila ni blizu mažena ni pažena kao što su sada neka. Valjda ih je i manje pa ih čuvamo, ko će znati.
Uglavnom, odoše u školu, juče su mnoga pisala zadaće, e tu se malo šta promijenilo, i mi smo radili zadaće zadnji dan raspusta. Sjećam se da su nam često zadavali da vodimo kao neki dnevnik i pišemo šta smo radili svaki dan, pa ja sjednem u nedjelju i pišem za svaki dan, sankala se, igrala se, sankala se i slično, pa mijenjam olovke da učiteljica vidi kako sam ja to pisala svaki dan, a učiteljica kao naivna pa ne vidi da je to napisano za pola sata.
Ugodan vam ovaj čudni ponedjeljak koji se od jako sivog pretvori u sunčan, hladno nije, ali nekako mi ovaj dan sjedi na glavi, te bih najradije spavala, samo da mogu.
