09.02.2007. Servisne informacije ... i malo tuzlarija
Pojavom interneta svijet je oduševljeno prihvatio mogućnost da može svaki dan komunicirati sa dragim ljudima koji su udaljeni i hiljadama kilometara. Pisma su se prestala pisati a telefosnki razgovori postajali sve rjeđi jer je internet pružao jefitniju komunikaciju. Nakon rata, kako su mnogi otišli, a roditelji uglavnom ostajali, ineternet se pojavi kao idelano rješenje da znamo šta se dešava sa važnim nam ljudima. Ko se ne bi oduševio, napišemo nešto i nakon slanja već stiže i čita se.
Malo pomalo stvoriše se i razni forumi gdje su se nalazili ljudi koje je vezivalo nešto zajedničko, ili profesija, nacija, vjera, bolest, pa do onih na kojima se skupljaju zemljaci. Nepoznati ljudi su se dopisivali i svakodnevno razmijenjivali poruke. Nije prošlo puno a pojavi se i termin cyber ljubav. Mnogima je u početku to bilo pomalo nevjerovatno, pa čak i smiješno, dok se sami ne nađoše u raljama ljubavi savremene mreže. Ako palite računar u želji da vidite nečiji nick, pročitate šta je napisao, te riječi vas pogađaju, budu vam drage ili bude neku emociju, osobu zamišljate kako izgleda, onda i nema puno razlike između onih zaljubljivanja na koja smo navikli, kada nam je drago neku osobu čuti i vidjeti.
Cyber ljubav je i opasnija, jer se ljudi često idealizuju, neko vješt može lažnim predstvaljanjem da zavodi osobu na vrlo suptilan način, da bude lik iz nečije mašte, može da bude onoliko mlad ili star koliko hoće, karaktera kakvog želi. Ljubav preko NET-a ima mnoge zamke, mnogi su se i opekli, a često su i priće o tome, pa nije nikakvo čudo da nekoga vidite pa počne s pričom „hej znaš li onu ženu sa Slatine, što ima dvoje djece„ a nastavi u stilu „otišla u Ameriku zbog nekoga koga nije nikada vidjela“.
Tako se kod nas pojaviše i emisije u kojima stručnjaci raspravljaju o tome, i šta je to da neko više želi vidjeti ima li mu nekoga koga nikada nije vidio nego sjediti s nekim koga izabra da život s njim provede. Naravno, nije sve ni tako crno, ima puno i sretnih završetaka.
Internet je u svakom slućaju nešto što mnogima u dijaspori puno znači jer su preko njega u vezi sa rodbinom a ona prava pisma ne znam je li više iko piše. Nekada sam ih rado pisala, momcima ili prijateljima u vojsci (u mojoj generaciji još je to bilo ono nešto), rodbini koja nije živjela u Tuzli, slala čestitke za praznike ili rođendane, a sada se ne mogu ni sjetiti kada sam rukom neko pismo napisala.
Tako dragi moji, ako vas je neko cyber djevojče ili momče uhvatilo pod svoje, uživajte u novom načinu izražavanja ljubavi. Kažu da su te veze nekada intenzivnije, jer za par mjeseci saznaju što se od ljudi koji se povremeno viđaju ne može saznati ni za više godina. Pisanjem se ljudi lakše otvore i pokažu osjećanja, lakše je napisati nego reći da nekoga volimo, ali i dalje ostaje da s pogledom oči u oči to ima dublje značenje.
Petak je, u Tuzli je dan kako odmiče siv i nekako zagušljiv, izgleda da se banovićki ugalj koristi van svake mjere po privatnim kućama. Nema ni kiše ni snijega ni sunca, ali eto spoznaje da je sutra vikend pa ga iskoristite što bolje možete. Ako vas je kojim slučajem uhvatila gripa, a mnogi se žale, želimo vam brz oporavak, pijte čajeve i čitajte Tuzlarije (pa ovo se i rimuje :)
Evo opet jedne stare pjesme, "More than words", koju sam voljela i prvi put vidjela da muškarac ima nalakirane nokte. Što se tiče izbora pjesama, ja sam prava Bosanka ništa ne pitam :), ko i kad nam se uđe u kuću, nema šta ćes popiti, kod nas je odmah evo stiže kafa, nema nisi gladan jedi, nema kod nas demokratije:), tako i ja, evo pjesme pa mogu samo da se nadam da smo približno istog ukusa.
