11.02.2007. Servisne informacije ... i malo tuzlarija
Da postoji neko takmičenje za najružniji dan u određenom periodu, današnji bi bio bez konkurencije na prvom mjestu. Što je u Tuzli ružno, kiša pada, zgrade sive, baš ono rudarsko mjesto.
U ovoj Tuzli se baš ima svašta vidjeti. U istom dijelu grada nešto jako moderno i staro, lijepo ili jadno, ružno i smiješno. Tako se ja neki dan nađoh u jednoj kancelariji, da sam se pitala je li ovo zona sumraka, kao da sam zalutala u prošlost. Sve je tu staro da starije ne može biti, radni sto onaj najveći što postoji. Na jednom zidu slika od bombonjere, onaj konj, a na drugom Titova slika, crno bijela, sa Sutjeske, kapu nakrivio, a okvir slike uski, pozlaćen, pa kao nešto izrezbareno. U uglu, drveni čiviluk za kapute. Prozorska daska je kao neka polica, tu su prevrnuti fildžani, oni sa puno zvjezdica, krigla koju su prije svi imali, nekada se mogao u toj krigli senf kupiti, kutija od izrezbarenog drveta, sa pticom koja izvadi cigaretu, kupljeno možda ´75. u Makarskoj. Tu je i zelena, limena pepeljara sa poklopcom koji se na pritisak otvori a pepeo nestane na dnu, i da ne nabrajam dalje, film „Ko to tamo peva“ je ništa za ovo. Možda ovdje dolaze iz pozorišta kada im treba kakav rekvizit.
Tako je to u Tuzli, neki idu ispred vremena a neki dobro kaskaju, ne mogu brže, a neki i neće. Žive u svijetu kada je njima najljepše bilo i čekaju da ih onaj čiko sa kosom kucne po ramenu i da uzlaznicu za drugi svijet u kojem niko ne zna šta nas čeka, ni da li nas i čeka. Niko se ne vrati da nam šta ispriča.
Šta li je to u nama, pa možemo kritikovati i svoju zemlju, grad, porodicu, sebe, a kad neko pisne na naše skočimo kao lavovi da branimo ono što samo mi možemo napadati. Da meni neko kaže da je danas Tuzla ružna ma, ma ne smije meni ni reći. Ko god me zna, zna da mu je bolje odustati u startu nego sa mnom u raspravu ulaziti.
Dobro je da kiša pada, pa bar imam o nečemu da kukam. U Tuzli će se danas žene Srebrenice okupiti u mirnim protestima, od ostalih događaja ništa posebno. Djeca pišu zadaće, večeras se kupaju, sutra škola, ležat će se po kući, ako ko naleti da promijeni zidove, biće "hoćeš sarme graha", naših zimskih jela.
Možete do kina, jeste mi sada imamo i kino. A kad se sjetim prije kako se u kino išlo. Dobro se sjećam u Kinu Mladost onog hola, pa kako se u redu za karte stoji do neke ograde, pa se kupe karte, po boji se zna ko gdje sjedi. Džepovi puni košpa. Sjedi se, okolo gleda ko ima, molimo Boga da do nas sjedne ko normalan, ugase se svjetla i počinje neki film, na kraju svi teturamo do vrata a dvorana ostane sva od košpa. Tada su radili još kino Radnik i Centar, i stvarno se dosta išlo u kino. U Radniku je najšešće igrao Bruce Lee, pa kad izađu iz kina i počnu sa „čoka“ pokretima.
Pozdrav, uz želju da danas ne važi ona po jutru se dan poznaje. Danas nam pjeva Boris Novković, i nemojte biti kao on teški na riječima, recite njoj/njemu šta vam je u srcu.
