23.02.2007. Servisne informacije i malo tuzlarija Bosanske mame
Petak je prekrasan, baš lijepe ugodne temperature, nema padavina. Slušala sam dugoročnu prognozu, zima sa snijegom i niskim temperaturama neće ni doći.
Ne znam je li moje dijete prirodno osjetljivo ili sam ga ja napravila takvog pokušajima da ga štitim od svega što mogu. Svi mi znamo šta je dobro a šta nije za djecu, ali brate teško nekad primijeniti kad je u pitanju naše dijete, nije lako teoriju u praksu sprovesti. Dok nisam imala dijete čudila se djeci koja za stolom ne jedu, bacaju sve oko sebe pa nikome ništa, a kad ja rodih, pa kad je sa jedno tri godine strašno slabo jeo, puzala sam po kući kad ga hranim, jeo je u svim sobama, a ja lajala, mjaukala i radila sve što će ga zabaviti ne bi li koji zalogaj pojeo.
Dobro je da je to kratko trajalo što se tiče hrane, stalno nas komšije opominjali da umirimo kućne ljubimce, tako sam ja znala lijepo lajati.
Kada sam mu čitala priče, kod mene nije ni jedna majka umirala, samo one vještice, a dijete onda tako slatko spava, ja ga gledam, sa onim bucmastim obrazima, kako je milo i bezbrižno i nimalo se nisam osjećala kriva zbog svojih laži. Vremenom usavrših ja laži pa tako kod mene ni ćevapi nisu bili meso a ni riblji fileti riba. Jer on je uvijek bio puno osjetljiv na životinje i nije htio da jede meso, i ne samo meso on nije htio kao mali da jede ni gumene mede. Kaže on jednom da on jede ono meso što se pravi u fabrikama a to su ćevapi i riblji fileti, a ja onda morala malo smanjiti laži pa mu svašta pričala ne bi li do istine došla.
Poslije i samo dijete shvatilo kako ga mama štiti, pa mi jednom kaže, ti mama meni sve pogrešno govoriš a nisam ja više mali. Znam, mislim u sebi, ali meni ćeš biti mali i kad ti bude 50 i da mogu od svega bih te zaštitila kao što bih i ja da ima neko da me vječito čuva i pazi i sakrije od mene sve ružno. Tako mi dođe nekad da se pod deku podvučem, i mislim da sam u nekoj zemlji dembeliji u kojoj je sve lijepo, u kojoj su sve ljubavi uzvraćene, a mržnja, glad i siromaštvo ne postoji.
Šta se može, takve smo mi bosanske mame, s nekom greškom u kodu, šta li, pa volimo djeci ugađati i kada svoju djecu imaju.
Za naše mame, koje nam stave ruku na čelo da vide jesmo li bolesni, one kojih na žalost više nema, i sve mame, evo jedne stare pjesme od Indeksa.
Ne mogu naći pjesmu "Da sam ja neko", zato ide Gibonni a vama puno pozdrava i sretno igračima "Binaga".
