09.03.2007. Servisne informacije ... i malo tuzlarije
Ovih dana je često padala kiša ali su jutra bila lijepa, a evo petak, jutro, pada kiša a tako će prema najavama biti i za vikend.
Prođe i 8. mart, mnogima izgleda davno bili praznici pa su ga pravo proslavili. Povod nije bitan, bitno je da se sjedne, što jedna žena u TV anketi reče „žena dobije karanfil i pijanog muža“. Nisu se svi napili, nisu svi ni slavili ali mnogi muškarci su praznik žena proslavili bolje od njih. Osim frizerki, vlasnika restorana, juče su trljali ruke i cvjećari. Rezano, sviježe cvijeće se prodavalo po cijeni od jedne do 6 KM po komadu. Improvizovane ulične tezge su, zanimljivo, žene „držale“.
Novi dan nam donese odmah i loše vijesti iz crne hronike. Ubio se srednjoškolac. Taman prestanemo pričati o jednoj porodičnoj tragediji dođe druga. Sudeći po upotrebi vatrenog oružja, građani su dobro naoružani, i mnogi posjeduju pištolje. Šta je potrebno za nabavku pištolja ne znam, ali me zanima da li ima neka klauzula o načinu držanja tog pištolja. Imam utisak da ga neki po regalima, na stolu, i drugim djeci dostupnim mjestima drže. Samo jedno nehotično povlačenje obarača je dovoljno za tragične posljedice. Iako se stalno čuje o igri sa pištoljem koja se završila sa smrtnim ishodom, samoubistvima maloljetnika očevim pištoljem i slično, ipak to niko ne vidi kao upozorenje i preduzimanje mjera kako bi se educirali oni koju očito trebaju, gdje i kako držati oružje ako ga već imaju.
Skoro smo pitali čitaoce šta misle da će se napraviti u jednoj od zgrada na Bulevaru i evo na slici možete vidjeti kako to sada izgleda. Ne znam je li ko pogodio, u svakom slučaju butik i nije neko originalno i maštovito rješenje. Žena koja sa decom na ovom mjestu godinama prosi, vratila se svom radnom mjestu.
Ljudi koji zbog bilo kojih razloga borave i inostranstvu, a vezani su dušom za Tuzlu, znaju neke stvari doživljavati drugačije kada su daleko od kuće. Kemu sam slušala onako, usput, nisam kupovala njegove CD-ove. Jednom prilikom iz Tuzle mi pošalju njegov CD i knjigu Omera Ibrahimagića "Boje sunca" sa pričicama iz naše Tuzle, kombinacija te muzike i knjige me je toliko rasplakala da se dugo nisam mogla smiriti. To je bio moj prvi plač u inostranstvu potaknut nostalgijom. Tada sam i shvatila šta je to nostalgija, koja je to tačno mješavina osjećanja. Nemam pjesmu koja mi je tada dotakla dušu ali evo jedne druge uz pozdrave iz Tuzle.