28.03.2007. Servisne informacije ... i malo tuzlarija
Kiša ne pada, ali je oblačno. Inače, kako stiže proljeće nekako mi je sunčanije u stanu, a možda je to i zato što su svi prozori konačno oprani. Puštam tu vijest da ide u svijet. Dana 28.03. svi prozori u kući S.M. su konačno čisti. Osim mene niko ne smije ni da otvara ni dira prozore, samo da gledaju. Nekada davno, kada sam ja živjela kod roditelja, gdje mi u opisu poslova djeteta nije bilo i pranje prozora, voljela sam sunčane stanove sa puno prozora. Udajom, odjednom mi se to nije činilo tako privlačno. Em, se mora stalno prašina brisati a o pranju prozora da ne pričam. To je za mene vrijedno podvigu, kakvi oni planinari što se po Alpima penju. One godine kada se ova zgrada pravila bila je izgleda nestašica građevinskog materijala, posebno cigle, pa su gdje god šta fali oni prozor stavljali tako da ja sad ne znam šta ću od prozora. Malo im bilo jedni nego sve duple stavljali pa mi se zamanta dok ih pootvaram.
Kad ja spomenuh djetinjstvo i neke obaveze djece, meni je bilo najdraže ići u prodavnicu. Kusur naravno meni ide, a i to mi bilo malo pa sam izmišljala razne metode da još više dobijem. Ako treba kupiti cijeli hljeb mi, djeca, u dogovoru kupimo pola, ako treba dva kupimo jedno mlijeko i sve tako, a višak fino podijelimo. Mali kriminalci su postali sumnjivi kada su roditelji shvatili da se jedu za doručak po dva hljeba, piju litre mlijeka a djeca k´o iz Bijafre. Sva sreća da su mi s odrastanjem prestale navike iz djetinjstva. Najdraža mi je bila popodnevna smjena. Sve na TV-u sam gledala, Mali program, ona špica, veliki TV na nogam i pored njega mali pa pomjeri jednu nogu, Branko Kockica, Opstanak, i ispunjen je dan do škole. Nakon škole bio je još samo crtani u sedam i petnaest i to je to, do vikenda i Nedeljnog zabavnika, koji je vodio Vajta i još neko, ili Slavko Štimac ili Zijah Sokolović, ma ne mogu se sjetiti, a nije ni bitno.
Dok ja svoje napisah u Tuzli je pala i kiša, evo vam slika koja je snimljena prije pola sata kod Omladinskog. Isprljaše mi se prozori, trebam ja ugraditi one kao u brodskim kabinama.
Inače, u Tuzli ovih dana, stalno se za neke pljačke čuje, krade se sve od kako jutros pročitah čokolada do keša u bankama. Kao da je proljeće pojačalo aktivnosti sitnih i krupnih kriminalaca. Lijepo vrijeme na žalost donosi i više saobraćajnih nesreća, posebno onih gdje su učesnici motociklisti. Motori se izvlače iz garaža, ili gdje ih već ko drži. Oni lako manevrišu između automobila, ali kad ih neko zakači povrede su uvijek teže nego u zaštićenom automobilu. Primijetila sam da se često može vidjeti da mladić ima kacigu a djevojka iza njega nema. Vjerovatno svaki vlasnik motora ima kacigu za sebe a ne planira saputnice, što može biti vrlo opasno. Možda se ko sjeća slučaja kada je momak sa kacigom „digao“ motor na zadnji točak, a pri tom zaboravio na djevojku iza sebe koja je pala i teško se povrijedila.
Neki dan sam imala priliku vidjeti i mladića u invalidskim kolicima koji je ostao nepokretan nakon stravične nesreće u Solani, gdje su trojica njegovih prijatelja izgubila život. Svi ti mladi ljudi koji su ostali invalidi poslije male nepažnje trebali bi biti opomena novim vozačima koji uglavnom neoprezno voze, ne prilagođavaju brzini ni svojim sposobnostima ni stanju na našim putevima, da ne misle da se nesreće dešavaju nekim drugima.
Ugodan vam dan i pozdrav od Tuzlarija a pjesma je naša predstavnica za pjesmu Evrovizije, da nam uđe u uho.