03.04.2007. Servisne informacije ... i malo tuzlarija
Evo još jednog lijepog dana u Tuzli. Od važno nevažnih novosti da kažem da je na Tenisu otvoren restoran, kod Zoke Ćeleketića. "Komunalci" podrezuju drveće i kose travu. Inače, to podrezivanja drveća, koliko god izgledalo ružno neposredno nakon sjeće, vrlo je korisno za drveće.
Ne tako davno, iako matičar ponudi razne opcije, da svako zadrži svoje prezime, da se na postojeće doda novo, da se ima jedno zajedničko bilo ženino ili muževljevo, gotovo sve žene su uzimale prezime muža. Unazad nekih desetak godina, ta se višedecenijska praksa promijenila, pa prezime svoje nisu zadržavale samo poznate osobe koje poznaju, koje su slavu stekle sa djevojačkim prezimenom, nego je zadržavanje prezimena sve češća pojava. Da li je stvar emancipacije, možda činjenice da je sve manje članova neke porodice te se loze polako gase, ili nešto drugo, neka se vičniji time bave, ali sve je više žena sa dva prezimena.
E, ja sam se udala kada to nije bilo previše popularno, a nisam bila ni glumica ni pjevačica pa da imam razlog da zadržim prezime, ali moram priznati da me i sada duša boli za mojim starim prezimenom. Tradicionalista sam pa mi je to bilo najnormalnije, čak nismo o tome ni razgovarali, samo sam na pitanje matičarke rekla koje prezime da se upiše. Prve dvije godine nisam promijenila dokumente, sve danas ću sutra ću, promijenim ja to, pa gledam onu LK, nekako mi neobično. I sada se nekad potpišem kao prije, taj se potpis godinama vježbao, imala sam kraću i dužu verziju, kako Tito.
Kada mi je sin imao jedno tri godine, najveća provala je bilo kada se javi na telefon i kaže „ovo je tan“ (stan) pa doda moje djevojačko prezime. Ni dan danas ne mogu svekrvu ubijediti da ga ja nisam tome naučila, nego valjda previše o mom plemenu slušao pa mu ušlo u uho. Sin sada malo veći, i ode mama na roditeljski neki dan zajedno sa tatom mu. Sjedim ja, prvu tačku nekako saslušam, drugu, već se ja Jadrana uhvatila i mislim o moru, treće se maglovito sjećam, ali odjednom čujem svoje djevojačko prezime i skočim i kažem „tu“.
Inače, kad se provaljujem ja to kvalitetno radim a ovaj put sam nadmašila samu sebe. Muž me vuče za rukav, kaže čekaj nije još naše dijete i umire od smijeha a ja hoću u zemlju da propadnem, još sam se poslije morala s mamom djevojčice koja se preziva kao nekad ja, da se ispričavam i tražimo u kojem bi koljenu mogli biti rod. Da joj objasnim što skočih i koji je to zov divljine bio.
Eto, tako vam je to kod nas sada, djevojke svoje prezime čuvaju i ne daju, nije šala. Ne znam kakvo je vaše mišljene o ovome ali šta god kome odgovara neka radi, samo neka su sretni i ne razvode se tako često.
Svima vam sretan utorak, meni ništa posebno značajan dan, ali možda je nekome od vas rođendan baš danas, možda će baš neko danas da se preda nekome zajedno sa prezimenom ili će zadržati svoje, u svakom slučaju neka vam je sretno.
Koliko pjesama istog imena "Jedina", koliko težnji da samo nekome i neko nama sve na svijetu bude, da smo nekome važni. Ljubav je mnogima donijela bol, ali ona je so života, bez nje bi bilo sve bljutavo. Kakav god je ljubav je ljubav.