05.04.2007. Servisne informacije ... i malo tuzlarija
Što je danas neki tmuran dan, em je sivo kad se gleda, em neka težina u glavi a možda je samo u mojoj, ko zna.
Baš volim vidjeti kada stariji ljudi šetaju, izlaze
Večeras u BKC–u je dječija predsatva za odrase "Kroz ogledalo". Djeca su se toliko trudila da bi bilo stvarno lijepo da nas što više ode i pogleda šta su radili.
Dječica po osnovnim školama, inače, ovih dana idu organizovano u kino, a kad se ide u kino nema nestave pa su oduševljeni, gledaju film i nisu u školi. A i film je interesantan. Sjećam se samo jednom da smo išli u kino u osnovnoj, valjda bilo blizu kino Mladost pa nas odveli da gledamo "Vrhovi Zelengore", čini mi se. Isprepadala se djeca filma, a i sve drugo što bi sa školom gledali je bilo nešto strogo, ozbiljno.
Kad smo kod djece i zabava za djecu, ni kada sam bila dijete a ni sada, nisam nešto bila oduševlejna ni ZOO vrtovima, ni cirkusima ni lunaprakom, ili kako to već ko kaže. Prije, kada dođe cirkus obavezno se postavi tamo u blizini sadašnjeg Merkatora. I sad se sjećam kako ispod šatora sjedimo na nekim klimatavim klupama, a na dnu piljevina. Oni ljudi skaču, preskaču, rade razne vratolomije, jašu konje na glavi, hodaju sa perjanicama, a ja zamišljam njihov život, pa mi se i ne čini nešto lijepo to svo putovanje po svijetu, bez stalne kuće.
U lunapark sam poslije odlazila sa sinom, i nije mi ni to nešto. Imam dva loša iskustva zbog kojih me i dan danas zezaju na porodičnim sijelima. Jednom me sin nagovori da idemo na one velike tobogane, bilo je to u Legolandu. Kažem ja da hoću, ali prije toga da probamo na jedan manji, u obliku zmaja, da vidimo kako je. Dođe i do nas red da nas tamo smjeste, sjedosmo, zavezaše nas, i to neku šipku mi preko stomaka priklještiše. Tog momenta sam shvatila da sam klaustofobična. Pokušam je to skinuti, ne ide, kao da su me zakovali a u tom momentu kreće zmaj po valovima od šina gore - dole. Nemam ja riječi da opišem taj užas. Penjanje i nekako ide, ali momenat kada se spušta, pa nekako se gleda direktno u zemlju pa se ima osjećaj da će se zmaj zabiti glavom dole.
Joj kad se sjetim, ja sam mislila da ono neću preživjeti, plakala i vrištala, zmaj ide jedan krug pa malo zastane, pa drugi, pa treći. Svaki put kad zastane ja vičem "puštajte me, molim vas staniteeeeeeeeeeee". Sad mislim, pa ja sam to na našem kukala, nisu me ni razumjeli a ni čuli. Kad se konačno zmaj zaustavio ja nisam mogla ni govoriti, promukla od vrištanja, a kosa mlatarala tamo vamo, ustala počupana, raštelovana, onda su i drugi počeli vrištati vidjevši mene. Naravno da nakon ovoga nisam išla na veliki tobogan niti bi me ko više mogao nagovoriti. Divim se onima koji mogu.
Drugi slučaj je bio kada je stigao kao neki avion u koji se uđe pa oni pomoću velikog ekrana i zvučnih efekata simuliraju padanje aviona u močvaru a mi smo kao piloti koji pokušavamo sletjeti u prašumi. Sva djeca idu a mame čekaju ispred, samo ja moram ući da vidim šta je to. U toj, kao kabini aviona, mjesta za jedno desetero, sve djeca i ja, odrasla osoba (vidim se tako). Dječica sjela a ja u sredini da bolje vidim taj ekran ispred sebe. Još je meni fino, vrata tog kao aviona su otvorena, vidim prolaznike, gledam ko će još ući. Djeca mene opominju da od moje glave ništa ne vide, ja se borim za bolje mjesto ali na kraju premještam se u zadnji red.
Vrata, debela jedno pola metra se zatvoriše. Unutra potpuni mrak, isto su nas zavezali. U tom mraku sjedimo jedno 5 minuta, sva se djeca smiju samo ja osjećam da mi nije prijatno. Na ekranu se pojavljuje slika strašne močvare, letimo iznad nje. U tom momentu taj avion koji je meni s vana izgledao kao fiksiran, pa ja mislila da ću samo neke slike gledati, počinje da skače, desno lijevo, rotira se, lud avion, baca nas tamo vamo, a pored toga svo vrijeme se čuju nemogući zvuci paranja metala, dotaknemo vodu pa se dignemo, iz močvare krokodili vire. Avion dignu na par metara pa ga sa treskom spuste i tako ne znam ni ja koliko puta. Ja sam zatvorila oči i govorila, "Bože ako te ima, spasi me samo ovaj put, neću više ni na zmajeve ni u avione, ma neću ni na ljulju, samo me spasi". Ozbiljno, nema te sile koja bi mene natjerala da se usudim da opet šta od tih vratolomija probam. A opet, ko zna, kažu, nikad ne reci nikad.
Nasekirah ja samu sebe sa pričom, idem sada, a vi da mi budete dobri i zadovoljni danas. Biće ovo lijep dan, imam takav osjećaj, evo kugla je pored mene, vidim da nas sve čeka nešto lijepo.
