TUZLARIJE - TUZLA DANAS 03.03.2006.
Kod "Šaćira"
Nekada davno, početak je kao u bajci (op.a.), na ovom istom mjestu bila je slastičarna kod Šaćira. Šaćir je bio vlasnik slastičarne a ujedno je i prodavao, a ne znam ko je slatkiše pravio.
Da li je Šaćir, koji odavno nije među živima, zaista bio takav ili se meni iz priča, možda i mašte stvorio neki lik, ne znam, ali kao da sada vidim čovjeka u bijelom mantilu kako prodaje kolače. Pomalo sam ga se bojala samo zato što je nosio taj bijeli mantil, jer mi je ličio na doktora. A kako da se ne bojim doktora kada prije kao da nije bilo lijeka koji se može dati i nekom drugom metodom osim injekcijom. Je li se malo prehladim znam šta ide, pet pencilina samo što uđem u ordinaciju.
Ali, da se ja vratim Šaćiru, trebalo je meni vremena da shvatim da kod njega nema „boca“, a pomoglo mi je nešto što nikad poslije nisam ni čula ni vidjela a zvalo se „topli ili zimski sladoled“. Naruče mi taj neobični slatkiš i onda dobijem šampitu u kornetu. Sreće moje dok ja to jedem, pa evo i sad se ne mogu čudu načuditi da se to meni toliko sviđalo.
Krupan je bio taj čovjek Šaćir, stane iza pulta a pored njega puno praznih kutija od muških košulja. U te kutije je pakovao kolače „za ponijeti“. To su bile pretače ovih sad kutija koje se sklope a na svakoj piše i ime slastičarne, kako to već priliči.
Ne sjećam se tačno kada, ali mala slastičarna pored Jale, blizu Socijalnog, OŠ „Džemal Manžić„ i jednog vodoinstalatera, čini mi se Jahića, renovirala se i zasjala u novom sjaju. Ubrzo je postala mjesto broj jedan u gradu. Manje se tada dolazilo zbog kolača, iako su bili dobri kao i razne kreme i sokovi a posebno kafa sa šlagom, više zbog dobre raje koja se tu skupljala. Sjedilo se unutra ili ispred na zidiću, u nedostatku mjesta češće stajalo svuda okolo gdje je bilo mjesta, između raje i parkiranih Tomos motora. Posmatralo ko dolazi i osluškivala škripa starog mostića koja najavljuje dolazak momaka iz Mašinske škole. Iako je onima iz Medicinske i Mašinske bilo blizu dolazili su i Gimnazijalci sa Medicine, Rudarstva, Elektrotehnike i drugi na popodnevnu kafu, a noću je već bilo drugačiji štimung, bez sveski i skripti. Lijepo je bilo tamo, ugođaj je jedino kvario ljeti nepodnošljiv "miris" Jale.
Kako je preko noći postala hit mjesto, tako se slastičarana Šaćir i vrati na ono stanje kada ju je vodio stari Šaćir. Na odlične kolače dolaze stare mušterije, koje sada uvijek imaju mjesto za sjesti.
S.M.
|
