15.06.2024. Servisne informacije .... i malo tuzlarija
Prije sedam dana umro je moj rođak, i to najdraži. Tačnije, prošle subote u ovo vrijeme bio je živ. Voljela sam ga, ne zato jer mi je bio rođak, nego jer se jednostavno morao voljeti. Bio je od onih koji šire pozitivnu energiju, toplinu i ljubav. Uvijek s osmijehom, zeza se, prvi ustaje kad čuje muziku. Naravno, kad su učenje i posao u pitanju, to je shvatao ozbiljno i odgovorno. Kako je samo tetka ponosno čuvala njegove nagradne zlatne značke za odličan uspjeh.
Kad neko bez posebnih zdravstvenih problema ode tako iznenada, ostaje se u šoku. Doslovno ne mogu da povjerujem da ga nema. Osim tuge osjećam prazninu i ljutnju. Ne razumijem zašto je moralo tako nešto da se desi. Život nije fer, nema pravde. Njegova smrt me je posebno uvjerila koliko je tanka linija između života i smrti, i da pravila nema. Neke odavno “ukopavaju”, a oni žive sa svim svojim bolestima i nadžive one koji su ih njegovali, a neki drugi samo nestanu.
Nema utjehe ali je lijepa spoznaja da je volio i bio voljen, da je imao ispunjen život. Kao i svi, imao je teških trenutaka ali puno više sretnih, posebno sa svojom suprugom i kćerkom. Gledam kako je lijep dan pa me i ovo sunce boli jer znam da bi imao planove kako dan provesti, večeras bi išli na koncert, a umjesto toga njemu ćemo na mezar.
Mnoge mi pjesme više neće biti iste, a posebno Teške boje (Goran Bare). Svaki put kad bi Retro svirao, čekao bi Teške boje, a onda najglasniji bio.
